Danas su roditelji ispratili svoje đake prvake, osnovce,
srednjoškolske sa kućnog praga ili do škole, do učionice. Sjećam se, mene je
mama prvi put odvela do škole, otac je bio na liniji. Još uvijek je buktao rat.
Poslije rata radio je bez radnog vremena, neprijavljen kog privatnika, tako da
je propuštao i priredbe u kojima sam učestvovala. Kada bi se vratio kući
umoran, prepričavala bih mu kompletan program priredbe, ko je kada nastupao,
koja se pjesma u horu pjevala, koji igrokaz igrao. „Kada je voda došla do
grla“, moj otac je krenuo 'trbuhom za kruhom u bijeli svijet', kako bi prije
svega meni, svojoj kćerki obezbijedio bolje uslove za život i školovanje.
Nije mogao da bude tu kada sam
polagala prijemni za gimnaziju. Ali noć prije telefonskim pozivima bi me bodrio
i ohrabivao riječima. Pri kraju školske godine uz osmijeh pitao bi me jesu li
mi zaključene sve dvice, na što bih ja na njegovu šalu oštro reagovala uz
ubjeđivanje da su sve petice u svjedočanstvu.
Nije mogao da bude tu ni na dan
kada sam diplomirala, nije mogao da bude tu ni kada sam preuzimala svoju
diplomu, ni kada sam završila svoj zadnji ispit na master studiju, ali čuvala
sam sve utiske kada bi došao kasno navečer kući nakon cijelog dana vožnje i
polusnenim očima upijao moje riječi, moje uspjehe.
Međutim, valjda kao dijete
prihvatite nekako tu razdvojenost, prihvatite da u ovoj zemlji za koju ste
svoje najbolje godine u rovu i linijama proveli, u zemlji u kojoj imate i
znanje i iskustvo ne možete pronaći posao zbog godina kojih sada imate,
ili da pronađete posao, a da ste pri tome niste prijavljeni i da nemate
zdrastveno osiguranje, preko kojeg je osigurana vaša porodica. Možda
ustvari u ovim okolnostima niste ni svjesni te razdvojenosti i
nekako i ne razmišljate o njoj. Ali ne pamtim u životu da mi teže pada ta
daljina kao večeras... Sutra počinje izborna kampanja. Njegova kćerka je
kandidatkinja. I to prva na listi. I tu vijest primio je preko poruke koju sam
mu poslala preko vibera. A onda me sav sretan nazvao da pita za sve detalje.
Večeras smo se čuli preko telefona, gutala sam knedle u grlu, suze ionako nije
mogao da vidi. Poželio mi je sreću. Gledat će, tražit će dane godišnjeg koje
čuva za ovaj mjesec da dođe, da me podrži, da obavijesti one koje poznaje i da
glasa za mene, za svoju kćerku, u nedjelju 2. oktobra.
I zato ne želim da odustajem,
želim da se borim do kraja, da naša djeca, da nove generacije ne ostanu željna
svojih roditelja zbog kriminalaca i lopova i svega neljudskog kojeg gledamo već
decenijama.
 |
| Amela Topuz, nositeljica liste za Općinsko vijeće Novi Grad Sarajevo, Naša stranka |
Nema komentara:
Objavi komentar