Prva
društvena igra koju sam naučila, još kao dijete igrati, bila je „Ne ljuti se
čovječe“. Sa mamom sam je često igrala. A igra je tekla ovako. Svaki put kada
bi mama „pojela“ mog igrača, ja bih se naljutila na mamu, a svaki put kad bi
mama pobjedila, ja bih plakala. Zatim bi me mama tješila koristeći naziv igre,
„Ne ljuti se čovječe“. Dobro, bila sam dijete, pa i razumijem i tu ljutnju, a i
te suze.
Međutim,
prateći malo više političke igre naših dviju vodećih stranaka, sve više mi njihova
igra liči na društvenu igru, „Ne ljuti se čovječe“. Pardon, zbog bolesno
ambicioznih naših političara pomenutih stranaka, „Ne“ ispred glagola ljutiti,
se ne vidi. Oni rječicu „Ne“, ne prepoznaju, ni umno, ni u rečenici. Pa se
njihova igra zove, „Naljuti se čovječe“.
Ta
igra se već dugo igra po živcima naših građanki i građana. I zeleni i crveni
žele pobjedu. Preko šestorke, ovaj šestice na kocki. Preko autoputa 5c. Preko
četiri gradske općine. Preko točlanog predsjedništva. Preko jedinica i dvica
upisanih u njihove đačke knjižice.
I dok
građani željno isčekuju da vide konačan ishod igre, kako bi, ili crveni, ili
zeleni se latili posla, desi se ona krla. Ne vidi se tačno broj na kocki. Kocka
nije fino pala. Izbori ponovo, pardon, bacanje ponovo. Šestica! Izlazi i
četvrti zeleni na stazu, a ni ova trojica što su prije izašla nisu do kuće
došli, a bogami ni do ispunjena cilja. Sada je red na crvene. Dvica! Jedan, dva
i „pojede“ onog prvog zelenog. Slavlje, ovacije na strani crvenih. Samo jednom
običnom dvicom uspjeli su zelenog da „smaknu“, a ni sami nisu ni blizu kuće.
Koliko im samo dvica treba da bi došli do cilja?!
Zeleni
ljuti. Kako su crveni mogli njihovog prvog igrača tako da „pojedu“ i to baš sad
kad su četvoricu imali na stazi i kad su lagano mogli krenuti, i jedan, i
drugi, i treći, i četvrti ka kući, a onda i da se posvete svoj misiji i viziji
u potpunosti.
Crveni
još uvijek pod utiscima što su smaknuli jednog zelenog, sa svojim jednim
igračem na stazi jure ka kući. Ali, gle, proklete kocke?! Nikako da se okrene
na šesticu. Već samo jedinicu pokazuje. Jedan! Jedan! Jedan! Jedinica do
jednice, kao u dnevniku kod imena lošeg đaka. Ljute se sada i crveni. Crvene se
od ljutine. Okrutne li igre druže Tito, što je ne zabrani dok si bio živ?!
Zeleni,
pak pušu u kocku, uče sve sure koje znaju, ne bi li se šestica ukazala kao
Hercegovcima Gospa, a zaboravili su da se Božije ime u kocki ne smije
spominjati.
Kako
ne bi građanke i građani morali gledati samo crvene i zelene, ubaciše se i
plavi igrači. Bacaju kocku, ali nikako da se pojavi šestica, da makar jednog
pijuna puste na stazu. Kocka kako god da se baci pokazuje svaki broj, ali
šesticu nikako. Od očaja krenuše i suze. I to one krokodilske. Suza, suzu
stiže. Bojim se da od zvuka toka suza, i građanke i građani, počnu plakati. Ali
neka plaču, kao što kažu u narodu, manje će pišati.
Ja sam
se kao dijete ljutila kada bih gubila u igri „Ne ljuti se čovječe“, zeleni i
crveni političari se ljute kad gube pozicije u vlasti. Ja sam kao dijete
plakala kada bi me mama pobijedila u igri „Ne ljuti se čovječe“, plava
političarka na sjednici plače, jer nije ušla u gradsko vijeće.
Amela Topuz