Jedna od mojih mana je ta, što sam pročitala tone knjiga, pa čovjeku ne mogu nikad u dvije riječi da objasnim nešto. Već za jednu stvar, deset mi se rečenica formira u glavi, koje potom izgovorim.
Tako zbog svog rasipanja sa riječima, upoznajem razne ljude, na raznim mjestima, u raznim situacijama. Nekako teže bi mi bilo da šutim, nego da pričam s čovjekom koji upravo dolazi u moj vidokrug.
Nakon prozborenih nekoliko riječi i rečenica, moj novi znanac postavi mi pitanje, šta me drži ovdje i zašto ne idem vani...
- "Mlada si, obrazovana, ovdje se to ne cijeni, da ne znam ti ko si", reče znanac.
- "Kad nisu roditelji bježali kad su trebali, zašto bih sad ja išla", odgovorih.
- "I oni se zajebali, kao i ja", zaključi znanac.
Ja ne odgovorih.
- "Vidiš moj rođak, završio je fakultet, ovdje se mučio, na kraju otišao i sad ima sve", dodade znanac, pa nastavi: "I ja sam razmišljao što ne odem?! Al' volim ovaj grad! Ja sam ti iz Starog Grada. Odem gore do Zmajevca, da se nagledam Sarajeva i nadišem zraka, ali vjeruj mi u posljednje vrijeme ni taj pogleda na Sarajevo, ni zrak, ne liječe me kao nekad. Više mi je svejedno."
Zažmiri da sakrije suze u očima i pogled baci u stranu. Zažmirih i ja i progutah olovnu knedlu u grlu. Raziđoše nam se putevi.
Vraćam film unazad. Sjetih se 15. decembra 2010. godine, kada smo dobili bezvizni režim. To je jedini pozitivni pomak koji su napravili naši političari nakon rata. Pitam se koliko je pozitivan, kad mladog čovjeka ni onaj nekadašnji dugi red za vizu više ne može zaustaviti u namjeri da ode zauvijek.
Otišla sam i ja, al' ne zauvijek, nego na jedan grupni seminar za mlade. Španci, Rusi, Njemaci i mi, Bosanci, kao u nekom vicu.
Sjećam se Rusi su bili ogorčeni na svoju zemlju: "Kod nas se diplome prodaju na metro stanici. Profesori daju spisak stvari šta im u kući treba da bi im studenti kupili i tako dali prolaznu ocjenu studentu.“
Nadovezali su se Španci:“Kod nas crkva stalno zabranjuje kondome, a mladi, jedan po jedan od HIV-a umire. Banke davale penzionerima kredite bez žiranata. Penzioneri umrli, banke ostale bez para.“
A onda su nastavili Njemci: “Kod nas su problem izbjeglice i socijale. Toliko usta država hrani, a niko se svome domu ne vraća. Djeca se rađaju u Njemačkoj, govore njemački i onda ne možeš ih istjerati iz zemlje i da hoćes. A socijala dugoročno i dalje se prima."
Pogledi uprti ka meni. Vrijeme da i ja iznesem prljav veš, kao i oni. Dugo sam šutila, a onda sam rekla da sam iz njihove priče shvatila da živim u idealnoj zemlji. Ustala sam i napustila priču i njih, vjerovatno razočarane što su ostali bez deserta. Možda su mislili da sam izmislila priču o idealnoj zemlji Bosni i Hercegovini?! Al' realno, kod nas se ne prodaju diplome na tramvajskim stanicama. Toliko smo mali, da i sami znamo procijeniti gdje je bolje studirati i koja diploma više vrijedi. Naše banke ne nude kredite bez žiranata, hipoteke, depozita i visokih kamata. Crkva i ne priča o kontracepciji. A izbjeglice iz drugih država nemamo, jer smo i svoje vlastite poslali u druge zemlje.
Priznajem, nisam bila u pravu da je ovo idealna zemlja, jer nemamo idealne političare na vlasti da vode ovu zemlju. Toliko smo bili pametni, da smo kao u onoj izreci, previše popustili, a i dopustili da nam ljudi bez morala i bez obrazovanja vode ovu našu lijepu zemlju. Pa nam onda svak' kriv. A pitate li se ikad zašto budala ima više samopouzdanja i vjere u sebe i u svoje gluposti što govori, od onog pametnog što je tone knjiga pročitao i pametuje gdje ne treba, a šuti gdje bi najviše trebao pričati?!
Amela Topuz