PRVI RAZRED

Septembar 1995. godina. Granate su još padale. Rat je još trajao, a ja još nisam napunila sedam godina, su bili razlozi mog neupisa u osnovnu školu, u školsku 1995/96 godinu.

Svaki dan, kroz prozor gledala sam svoje vršnjake iz ulice sa žutim i zelenim ruksacima na leđima (koje su dobili u školi, od strane humanitarnih organizacija), kako idu u školu.

Teta iz vrtića, koji je bio u podrumu u haustoru pored mog, mi je rekla da sam već porasla za školu i da u vrtić idu mala djeca, kada sam joj prišla i pitala je, da li se mogu upisati u vrtić.

Prošlo je već petnaest dana. Mama je ispirala neki veš na rijeci Dobrinji. Vode i dalje nije bilo u stanu. Ja sam mirno stajala pored nje. A onda sam počela da se svađam sa mamom optužujući je kako me svaki dan laže da će me upisati u školu. Objašnjavala sam joj povišenim glasom da želim ići u školu.

Kako je mami dosadilo moje svakodnevno zapitkivanje kada ću u školu, prekinula je ispiranje veša. Bacila je veš u lavor i ostavila ga u stanu, a potom uzela moju ruku, njena je još bila hladna i mokra od rijeke, i odvela me u školu.

To zapravo i nije bila škola. To je bio jedan stan. Garsonjera u prizemlju u susjednoj zgradi. Soba, učionica je imala nekoliko stolova od zida do zida, tako da je petero učenika sjedilo u jednoj klupi. Svjetlost u učionicu je jedva dopirala, obzirom da je ormar, služio kao štit, prekrio prozore. Prava školska zgrada se zapravo nalazila na prvoj liniji, u Aerodromskom naselju i imala je samo zidove na kojima su se vidjeli ožiljci granata. Prozori polupani od silnih detonacija. Školsko dvorište minirano.

Mama je objasnila učiteljici moju želju da idem u školu. Učiteljica je rekla da je potrebno provjeriti, obzirom da sam, faktički, zakasnila petnaest dana sa upisom. Međutim, nakon kratkog razgovora sa mnom uvjerila se i sama da tih petnaest dana izostanka za mene neće biti nikakva prepreka da savladam gradivo.

Prva slika iz školske klupe školske 1995/96 godine

Zvanično krenula sam u školu sedamnaesti dan. Sjela sam u zadnju klupu u kojoj je jedino bilo slobodno mjesto. Kada sam sjela u svoju klupu, počela sam plakati. Željela sam i mama da ostane sa mnom. Učiteljica mi je prišla i tješila me. Pružila mi je nekoliko korištenih knjiga, koje su sada bile u mome vlasništvu. Tanku plavu svesku na kojoj je pisalo UNICEF. Ruksak nisam dobila. Nije ih više bilo. Tako da sam prvi razred nosila plavo-rozi ruksak, koji je moj otac nosio na liniju, na Treskavicu. Kada je uspio pronaći veći ruksak, ovaj je meni poklonio. Bio je to dobar ruksak u kojem sam nosila svoje već korištene knjige, UNICEF svesku, olovku, užinu koju nisam uspjela pojesti za vrijeme velikog odmora koji je bio u učionici, jer sam jako malo količinski jela kao dijete, i petice.

Prvi razred školske 1995/96 godine završila sam s odličnim uspjehom sa svim zaključenim peticama. Prvi razred školske 1995/96 godine završila sam sa ukupno 67 opravdanih časova, obzirom da zbog svog lošeg apetita i slabašnog imuniteta, povišena temperatura i grlobolja su me pratile skorom svakih petnaest dana. Prvi razred školske 1995/96 godine završila sam i sa ukupno šesnaest i po kilograma, kao najmršavije dijete u razredu.

Prva đačka knjižica iz školske 1995/96 godine

I svaki put kad moji koraci dođu do novog sazidanog zida, kada moje poteze zaustave barikade satkane od nepoznatih riječi, kada se moj uspjeh oklizne na zle jezike, sjetim se uvijek te male, mršave, ali nevjerovatno uporne Amele koju tada ništa nije zaustavilo da uspije. I da bude najbolja.

Amela Topuz