Roditelji moje
generacije nakon potpisanog Sporazuma, odlučili su ipak dugo očekivani mir, i
vanjski i unutrašnji, potražiti preko atlantske bare. A onda, nedugo zatim,
doputovala je vijest kod nas, da baš tamo u Americi, ti je potrebno samo radno
odijelo i pidžama.
Po radom odijelu i
pidžami reklo bi se da i mi, kao tranzicijska zemlja ne zaostajemo puno za
SAD-om, jer nekad i samu sebe uhvatim da poslije posla obučem pidžamu, tješeći
se riječima:“Rano li si počela, a ni trideset ti leta nije.“
U poređenju sa
Sjedinjenim Američkim Državama, nedavno mi je u ruke dospjela knjiga Sheryl
Sandberg „Ustrajnost, žene, poslovi i vođenje“ koja se bavi balansiranjem
života žena između posla, odnosno karijere, braka, djece, pa i vlastite sebe. U
jednom dijelu se spominje da kada zaposlena žena zatrudni imamo dvije scene.
Prva scena je da se budućem ocu odmah čestita, a budućoj majci, bez čestitanja,
postavi pitanje:“A šta ćeš sa poslom?“
Znam da će ovi što
čitaju sljedeću rečenicu, pomisliti, ma šta ovo ona majketi piše, ali eto,
probajte onako pomisliti kako bi to bilo kada bi se ove dvije scene zamijenile,
odnosno da se budućoj majci samo čestita, a da budućeg oca pitamo šta će sa
poslom.
No, vratimo se sada
ipak u našu realnu realnost. U Bosni i Hercegovini kada zaposlena žena zatrudni
imate više scena. I to scene čiji žanr ne možete razaznati na prvu. Da li je
drama ili je možda ipak horor?
U prvoj sceni, još
u samome uvodu, činjenica da je u drugom stanju, žena svjesno potiskuje, na
način da po nekoliko puta radi testiranje, testovima koje je kupila u par
različitih apoteka, vjerujući da će makar jedan od njih pokazati da nema
potrebe za brigom. Naravno neizostavno je i informisanje putem različitih internet
foruma, koje nakon što pročita jednim klikom briše u historiji pregleda.
Zašto sam navela
brigu, zato što za zaposlenu ženu, trudnoća jeste briga. Briga koja je zapravo
veliko čuvana tajna, jer vijest ne dijeli nikome, pa čak ni svojim bližnjim. A u
želji da svoju tajnu što duže čuva samo za sebe, postavlja različite putokaze, ne
bi li druge povukla u kontra smjer. Tipa, započinje priču o virusu u gradu zbog
kojeg povraća, zatim pred svojim kolegicama, dušmanicama na poslu odlazi do
toaleta držeći u ruci pakovanja uloška sa krilcima i itd. A kada potroši sve te
džokere koje je čuvala u rukavu i kada nove kilograme više ne može da sakrije
u staroj majici, obuče novu široku majicu, dovoljno široku i dovoljno crnu da
sakrije i prekrije sve. Obraze će obrazložiti stresom zbog kojeg se kao
udebljala ili će se izvući na opravdanje hormonalnog poremećaja, kako nešto
nije uredu, ali doktori su joj rekli da će biti ok nakon terapije koju popije.
Sjedila sam
nedaleko od njih držeći plastičnu čašu vode. Slušala njihov razgovor. Jedna je pitala za savjete, a druga
ih je potpuno besplatno davala. A potom je rekla da nakon svog porodiljskog
njen povratak na posao nije bio moguć, dobila je otkaz.
„Kako to, pa to
nije po zakonu“, pitala je ova što je tražila savjet.
„Koji zakon? Nema
zakona, sve može kod privatnika“, odgovorila je ova što je nudila besplatne
savjete.
Ne mogavši se
suzdržati, upitah je, da li je njen poslodavac bio muškarac ili žena.
„Žena“ odgovori
ona, pa dodade:“ i to prijateljica moja mame“.
Rukama zgnječih
praznu plastičnu čašu u kojoj je ostalo nekoliko kapi vode, potom bacih je u
kantu, opsovah u sebi i upitah se:“ Zašto smo takve?!“
Amela Topuz