Broj za bolji komšiluk

U nedelju su izbori. Danas, dok šetam sa kolegama iz Naše stranke, obilazeći naš komšiluk posljednji put u ovoj kampanji, pred početak izborne šutnje, prolazim ulicom svoga djetinstva, svog ratnog djetinstva. Sa lijeve strane mog prozora, bilo je naše igralište, mrežu na košu smo mi improvizovali, a ja sam tada bila previše slabašna i mala da bacim loptu dovoljno visoko za koš. Pored igrališta bili su rovovi, koje smo poslije rata koristili za igru žmire. Kasnije su ih zatrpali bagerima, ali još uvijek se ocrtavaju krivudavi prolazi, zarasli u travu. Pored rova, bilo je groblje, svih onih komšija iz naše ulice koji su nas zauvijek napustili devedesetih, ali zbog sigurnosti bili su baš tu ukopani, jer gradsko groblje bilo je ne samo daleko, nego i rizično. Iza je bio veliki parking koji je služio odlaganje smeća, zbog kojeg su nam se pred kraj rata pojavili i miševi, pa smo svi na balkonima imali po jednu mišolovku. Lukavičku cestu koja nas je odvajala od brda Mojmila nismo prelazili, iako su na brdo Mojmilo išli roditelji, ne bi li na njegovoj zemlji posadili neko povrće, tek za preživjeti. Nekako najudaljenija tačka bila je srušena velika kuća, sadašnji hotel i benzinska pumpa Imzit...

Čini mi se kao da sam se još jučer igrala ovdje, a zapravo je trinaest godina kako živim u drugoj ulici. Ono što se popravilo nakon rata, to se i popravilo, ostalo je sve ostalo na nekom čekanju. Moje djetinstvo bilo je takvo kakvo je bilo i ostalo je u uspomeni. Zatvaram oči i zamišljam bolju budućnost. Čiste i sigurne ulice, razdraganu djecu koja se igraju žmire u parkovima. Vidim mlade koji sviraju gitaru u školskom dvorištu. Vidim komšiju koji klofa ćilime, dok ga supruga zove na ručak jednog nedjeljnog prijepodneva. Velika porodica upravo se pakuje za odlazak na more. Otvaram oči, sretna i nasmijana, shvatajući da sam upravo zamišljala svoju i budućnost moje djece. A, na onoj nekad najudaljenijoj tačci sa mog prozora, stoji moja slika, plakat sa porukom:“Budimo dobre komšije“. Pa zar tražimo previše? Vaša komšinica sa broja 1.

Amela Topuz

2. oktobar- dan izbora!

Danas su roditelji ispratili svoje đake prvake, osnovce, srednjoškolske sa kućnog praga ili do škole, do učionice. Sjećam se, mene je mama prvi put odvela do škole, otac je bio na liniji. Još uvijek je buktao rat. Poslije rata radio je bez radnog vremena, neprijavljen kog privatnika, tako da je propuštao i priredbe u kojima sam učestvovala. Kada bi se vratio kući umoran, prepričavala bih mu kompletan program priredbe, ko je kada nastupao, koja se pjesma u horu pjevala, koji igrokaz igrao. „Kada je voda došla do grla“, moj otac je krenuo 'trbuhom za kruhom u bijeli svijet', kako bi prije svega meni, svojoj kćerki obezbijedio bolje uslove za život i školovanje.

Nije mogao da bude tu kada sam polagala prijemni za gimnaziju. Ali noć prije telefonskim pozivima bi me bodrio i ohrabivao riječima. Pri kraju školske godine uz osmijeh pitao bi me jesu li mi zaključene sve dvice, na što bih ja na njegovu šalu oštro reagovala uz ubjeđivanje da su sve petice u svjedočanstvu. 

Nije mogao da bude tu ni na dan kada sam diplomirala, nije mogao da bude tu ni kada sam preuzimala svoju diplomu, ni kada sam završila svoj zadnji ispit na master studiju, ali čuvala sam sve utiske kada bi došao kasno navečer kući nakon cijelog dana vožnje i polusnenim očima upijao moje riječi, moje uspjehe.

Međutim, valjda kao dijete prihvatite nekako tu razdvojenost, prihvatite da u ovoj zemlji za koju ste svoje najbolje godine u rovu i linijama proveli, u zemlji u kojoj imate i znanje i iskustvo ne možete pronaći posao zbog godina kojih sada imate,  ili da pronađete posao, a da ste pri tome niste prijavljeni i da nemate zdrastveno osiguranje, preko kojeg je osigurana vaša porodica. Možda  ustvari u ovim okolnostima niste  ni svjesni te razdvojenosti i nekako i ne razmišljate o njoj. Ali ne pamtim u životu da mi teže pada ta daljina kao večeras... Sutra počinje izborna kampanja. Njegova kćerka je kandidatkinja. I to prva na listi. I tu vijest primio je preko poruke koju sam mu poslala preko vibera. A onda me sav sretan nazvao da pita za sve detalje. Večeras smo se čuli preko telefona, gutala sam knedle u grlu, suze ionako nije mogao da vidi. Poželio mi je sreću. Gledat će, tražit će dane godišnjeg koje čuva za ovaj mjesec da dođe, da me podrži, da obavijesti one koje poznaje i da glasa za mene, za svoju kćerku, u nedjelju 2. oktobra.

I zato ne želim da odustajem, želim da se borim do kraja, da naša djeca, da nove generacije ne ostanu željna svojih roditelja zbog kriminalaca i lopova i svega neljudskog kojeg gledamo već decenijama.

Amela Topuz, nositeljica liste za Općinsko vijeće Novi Grad Sarajevo, Naša stranka