Broj za bolji komšiluk

U nedelju su izbori. Danas, dok šetam sa kolegama iz Naše stranke, obilazeći naš komšiluk posljednji put u ovoj kampanji, pred početak izborne šutnje, prolazim ulicom svoga djetinstva, svog ratnog djetinstva. Sa lijeve strane mog prozora, bilo je naše igralište, mrežu na košu smo mi improvizovali, a ja sam tada bila previše slabašna i mala da bacim loptu dovoljno visoko za koš. Pored igrališta bili su rovovi, koje smo poslije rata koristili za igru žmire. Kasnije su ih zatrpali bagerima, ali još uvijek se ocrtavaju krivudavi prolazi, zarasli u travu. Pored rova, bilo je groblje, svih onih komšija iz naše ulice koji su nas zauvijek napustili devedesetih, ali zbog sigurnosti bili su baš tu ukopani, jer gradsko groblje bilo je ne samo daleko, nego i rizično. Iza je bio veliki parking koji je služio odlaganje smeća, zbog kojeg su nam se pred kraj rata pojavili i miševi, pa smo svi na balkonima imali po jednu mišolovku. Lukavičku cestu koja nas je odvajala od brda Mojmila nismo prelazili, iako su na brdo Mojmilo išli roditelji, ne bi li na njegovoj zemlji posadili neko povrće, tek za preživjeti. Nekako najudaljenija tačka bila je srušena velika kuća, sadašnji hotel i benzinska pumpa Imzit...

Čini mi se kao da sam se još jučer igrala ovdje, a zapravo je trinaest godina kako živim u drugoj ulici. Ono što se popravilo nakon rata, to se i popravilo, ostalo je sve ostalo na nekom čekanju. Moje djetinstvo bilo je takvo kakvo je bilo i ostalo je u uspomeni. Zatvaram oči i zamišljam bolju budućnost. Čiste i sigurne ulice, razdraganu djecu koja se igraju žmire u parkovima. Vidim mlade koji sviraju gitaru u školskom dvorištu. Vidim komšiju koji klofa ćilime, dok ga supruga zove na ručak jednog nedjeljnog prijepodneva. Velika porodica upravo se pakuje za odlazak na more. Otvaram oči, sretna i nasmijana, shvatajući da sam upravo zamišljala svoju i budućnost moje djece. A, na onoj nekad najudaljenijoj tačci sa mog prozora, stoji moja slika, plakat sa porukom:“Budimo dobre komšije“. Pa zar tražimo previše? Vaša komšinica sa broja 1.

Amela Topuz

2. oktobar- dan izbora!

Danas su roditelji ispratili svoje đake prvake, osnovce, srednjoškolske sa kućnog praga ili do škole, do učionice. Sjećam se, mene je mama prvi put odvela do škole, otac je bio na liniji. Još uvijek je buktao rat. Poslije rata radio je bez radnog vremena, neprijavljen kog privatnika, tako da je propuštao i priredbe u kojima sam učestvovala. Kada bi se vratio kući umoran, prepričavala bih mu kompletan program priredbe, ko je kada nastupao, koja se pjesma u horu pjevala, koji igrokaz igrao. „Kada je voda došla do grla“, moj otac je krenuo 'trbuhom za kruhom u bijeli svijet', kako bi prije svega meni, svojoj kćerki obezbijedio bolje uslove za život i školovanje.

Nije mogao da bude tu kada sam polagala prijemni za gimnaziju. Ali noć prije telefonskim pozivima bi me bodrio i ohrabivao riječima. Pri kraju školske godine uz osmijeh pitao bi me jesu li mi zaključene sve dvice, na što bih ja na njegovu šalu oštro reagovala uz ubjeđivanje da su sve petice u svjedočanstvu. 

Nije mogao da bude tu ni na dan kada sam diplomirala, nije mogao da bude tu ni kada sam preuzimala svoju diplomu, ni kada sam završila svoj zadnji ispit na master studiju, ali čuvala sam sve utiske kada bi došao kasno navečer kući nakon cijelog dana vožnje i polusnenim očima upijao moje riječi, moje uspjehe.

Međutim, valjda kao dijete prihvatite nekako tu razdvojenost, prihvatite da u ovoj zemlji za koju ste svoje najbolje godine u rovu i linijama proveli, u zemlji u kojoj imate i znanje i iskustvo ne možete pronaći posao zbog godina kojih sada imate,  ili da pronađete posao, a da ste pri tome niste prijavljeni i da nemate zdrastveno osiguranje, preko kojeg je osigurana vaša porodica. Možda  ustvari u ovim okolnostima niste  ni svjesni te razdvojenosti i nekako i ne razmišljate o njoj. Ali ne pamtim u životu da mi teže pada ta daljina kao večeras... Sutra počinje izborna kampanja. Njegova kćerka je kandidatkinja. I to prva na listi. I tu vijest primio je preko poruke koju sam mu poslala preko vibera. A onda me sav sretan nazvao da pita za sve detalje. Večeras smo se čuli preko telefona, gutala sam knedle u grlu, suze ionako nije mogao da vidi. Poželio mi je sreću. Gledat će, tražit će dane godišnjeg koje čuva za ovaj mjesec da dođe, da me podrži, da obavijesti one koje poznaje i da glasa za mene, za svoju kćerku, u nedjelju 2. oktobra.

I zato ne želim da odustajem, želim da se borim do kraja, da naša djeca, da nove generacije ne ostanu željna svojih roditelja zbog kriminalaca i lopova i svega neljudskog kojeg gledamo već decenijama.

Amela Topuz, nositeljica liste za Općinsko vijeće Novi Grad Sarajevo, Naša stranka

PRVI RAZRED

Septembar 1995. godina. Granate su još padale. Rat je još trajao, a ja još nisam napunila sedam godina, su bili razlozi mog neupisa u osnovnu školu, u školsku 1995/96 godinu.

Svaki dan, kroz prozor gledala sam svoje vršnjake iz ulice sa žutim i zelenim ruksacima na leđima (koje su dobili u školi, od strane humanitarnih organizacija), kako idu u školu.

Teta iz vrtića, koji je bio u podrumu u haustoru pored mog, mi je rekla da sam već porasla za školu i da u vrtić idu mala djeca, kada sam joj prišla i pitala je, da li se mogu upisati u vrtić.

Prošlo je već petnaest dana. Mama je ispirala neki veš na rijeci Dobrinji. Vode i dalje nije bilo u stanu. Ja sam mirno stajala pored nje. A onda sam počela da se svađam sa mamom optužujući je kako me svaki dan laže da će me upisati u školu. Objašnjavala sam joj povišenim glasom da želim ići u školu.

Kako je mami dosadilo moje svakodnevno zapitkivanje kada ću u školu, prekinula je ispiranje veša. Bacila je veš u lavor i ostavila ga u stanu, a potom uzela moju ruku, njena je još bila hladna i mokra od rijeke, i odvela me u školu.

To zapravo i nije bila škola. To je bio jedan stan. Garsonjera u prizemlju u susjednoj zgradi. Soba, učionica je imala nekoliko stolova od zida do zida, tako da je petero učenika sjedilo u jednoj klupi. Svjetlost u učionicu je jedva dopirala, obzirom da je ormar, služio kao štit, prekrio prozore. Prava školska zgrada se zapravo nalazila na prvoj liniji, u Aerodromskom naselju i imala je samo zidove na kojima su se vidjeli ožiljci granata. Prozori polupani od silnih detonacija. Školsko dvorište minirano.

Mama je objasnila učiteljici moju želju da idem u školu. Učiteljica je rekla da je potrebno provjeriti, obzirom da sam, faktički, zakasnila petnaest dana sa upisom. Međutim, nakon kratkog razgovora sa mnom uvjerila se i sama da tih petnaest dana izostanka za mene neće biti nikakva prepreka da savladam gradivo.

Prva slika iz školske klupe školske 1995/96 godine

Zvanično krenula sam u školu sedamnaesti dan. Sjela sam u zadnju klupu u kojoj je jedino bilo slobodno mjesto. Kada sam sjela u svoju klupu, počela sam plakati. Željela sam i mama da ostane sa mnom. Učiteljica mi je prišla i tješila me. Pružila mi je nekoliko korištenih knjiga, koje su sada bile u mome vlasništvu. Tanku plavu svesku na kojoj je pisalo UNICEF. Ruksak nisam dobila. Nije ih više bilo. Tako da sam prvi razred nosila plavo-rozi ruksak, koji je moj otac nosio na liniju, na Treskavicu. Kada je uspio pronaći veći ruksak, ovaj je meni poklonio. Bio je to dobar ruksak u kojem sam nosila svoje već korištene knjige, UNICEF svesku, olovku, užinu koju nisam uspjela pojesti za vrijeme velikog odmora koji je bio u učionici, jer sam jako malo količinski jela kao dijete, i petice.

Prvi razred školske 1995/96 godine završila sam s odličnim uspjehom sa svim zaključenim peticama. Prvi razred školske 1995/96 godine završila sam sa ukupno 67 opravdanih časova, obzirom da zbog svog lošeg apetita i slabašnog imuniteta, povišena temperatura i grlobolja su me pratile skorom svakih petnaest dana. Prvi razred školske 1995/96 godine završila sam i sa ukupno šesnaest i po kilograma, kao najmršavije dijete u razredu.

Prva đačka knjižica iz školske 1995/96 godine

I svaki put kad moji koraci dođu do novog sazidanog zida, kada moje poteze zaustave barikade satkane od nepoznatih riječi, kada se moj uspjeh oklizne na zle jezike, sjetim se uvijek te male, mršave, ali nevjerovatno uporne Amele koju tada ništa nije zaustavilo da uspije. I da bude najbolja.

Amela Topuz

ZAGRLJAJ

Zahvaljujući Grasovim neredovnim, preskočenim, linijama, često imate priliku da upoznate na stanici različite ljude koji su krenuli na različita mjesta i sa različitim životnim pričama.

U svom tom čekanju i nerviranju oko preskočenog reda vožnje, gledanja na sat, psovanja u sebi, ljudi vam se prosto otvore i povjere...

Prišla mi je jedna žena s pitanjem da li znam kada je sljedeći autobus. Žurila je na posao. Već je kasnila. A trebalo je ranije da dođe da očisti prostorije, kako bi radnici mogli započeti sa svojim poslom.

Pitala me, hoću li i ja zakasniti u školu? Nasmijala sam se. Nasmijala se i ona kada sam joj rekla koliko godina imam i kada sam joj rekla svoju realizovanu ambiciju da završim sve školske obaveze što prije i da budem odrasla i svoja.

Žena je bila oduševljena mojim postignućem, a ujedno iznenađena mojim mladolikim izgledom. Ja tog jutra i nisam nešto bila ambiciozna, pa sam onako iskoristila jocker uobičajne floskule i rekla kako škola danas i nije na cijeni, niti vrijedi.

I prije nego sam završila sa uobičajnom retorikom, žena me prekinula s riječima:“Niste u pravu, škola je ipak škola.“

A onda mi je ispričala svoju priču. Završila je samo četiri razreda. A kako njen otac ne bi platio porez državi, odlučio je da nastavi školovanje, pa je zahvaljujući porezu završila osam razreda. Bila je odlična učenica i željela je, voljela je ići u školu.

Međutim, srednja škola bila je udaljena od mjesta u kojem je živjela. I male su šanse bile da pohađa i srednju zbog nepostojanja prevoza. Ali, njen dajdža se ponudio njenom ocu, da može stanovati kod njega dok završi srednju. Njen otac je to odbio sa riječima da je žensko i da joj neće trebati škola. Da joj je osam razreda sasvim dovoljno.

Prošlo je još par godina od tada, a ona se potom i udala. I danas živi sa dvoje djece, (jedna se kćerka već udala) i mužem koji zbog iznenadne bolesti ne može da radi, pa da bi mogla školovati djecu, radi, čisti po stanovima i firmama bez da je prijavljena i zdravstveno osigurana. Njen jedini cilj je da njena djeca budu obrazovana.

Kad smo već razmijenile imena, rekla mi je:“Amela, ja svom ocu nikad nisam oprostila što me nije pustio da se školujem. Sada bih barem imala posao i bila bih prijavljena. Imala bih i bolju platu, ...škola je ipak škola.“

Oči su joj bile pune suza. Nisam ništa odgovorila, samo sam je zagrlila...

Na osnovu jučerašnjih rezultati popisa u Bosni i Hercegovini živi 2,82% nepismenog stanovništva. Koliko se žena krije u ovim procentima koje se nisu  školovale, samo zato što su bile žene?

Amela Topuz

(Ne)održivi povratak?!

Kraj sedmog, početak osmog razreda osnovne škole, u vrijeme vladavine Visokog predstavnika  Wolfganga Petriča, vrijedila je parola „Povratak svak' na svoje“.

Da je riječ samo o paroli postoje „brojni“ brojčani pokazatelji, koje i danas nakon više od deset godina pokušavamo uvećati, korigovati, umanjiti, i sa jedne, i sa druge i sa treće strane, kako to kome i u kom trenutku odgovara. Ko se zaista vratio tamo gdje je i rođen, još uvijek ne znamo... 

Sjećam se Lejle i njene porodice koja je došla iz Bijeljine, preko Tuzle, u moj razred.

Nakon što su zločinci uperili puške u njih pred kućnim pragom, zahvaljujući blagim pogledom i izgovorenim riječima Lejline mame, da ih poštede smrti, jer imaju malu bebu (Lejlinog brata), zločinci su se smilovali i pustili ih da živi izađu iz tada opkoljene Bijeljine. Svoje izbjeglištvo proveli su u Tuzli, a prilikom potpisa Dejtonskog sporazuma, došli su u Sarajevo da započnu novi, reklo bi se bolji život...

Povratak svak' na svoje uveo je u riječnike novi pojam, tzv. deložacija. I danas ako pitate moju generaciju, koja im je najmrža riječ na svijetu, reći će vam da je u prve tri upravo ova, nova riječ. A zašto? Zato što većina roditelja moje generacije su bili oni koji su ostali samo na spiskovima gigantskih firmi za dodjelu stanova (kako je to nekad u socijalizmu bilo) u budućnosti, a rat im je oduzeo mogućnost da zarade određenu sumu ili podignu kredit za kupovine svoje prve nekretnine.

Ipak povratak svak' na svoje, je započeo u vidu prodaje stanova, kuća, garaže, imanja, ko je šta imao i nastavak življenja tamo gdje je već započet novi, bolji život. Cijene su bile više nego realne, čak i napuhane, ekonomski rečeno. Tako da je trosoban stan naprimjer u Foči vrijedio kao jednosoban stan u Sarajevu. U biti, cjenovno se više isplatilo biti izbjeglica iz Sarajeva, nego izbjeglica u Sarajevo.

Lejlina porodica nije mogla za svoju srušenu kuću kupiti bilo kakav stan u Sarajevu, pa su deložirani iz onog u kojem su živjeli. Svoj novi život ponovo su započeli u Tuzli i tu su još uvijek. A onaj stan u kojem su živjeli u Sarajevu, bivši vlasnik se nije nikad javio, ali uzeo ga je jeftino za kupljene certifikate jedan od profitera novog postdejtonskog vremena.

Ipak u Sarajevu postoji jedna zgrada, meni posebno važna koja predstavlja održivi povratak i realizaciju parole: „Povratak svak' na svoje“. Ta zgrada se upravo nalazi u tzv. integraciji. Zašto je ona važna? Naime, bivši vlasnici bilo koje strane, nisu mogli svoje stanove prodati, mijenjati, jer niko nije želio živjeti pored ovih, a ovi nisu željeli živjeti pored onih. Zbog neatraktivnosti njihovih stanova na tržištu nekretnina, ostali su da žive jedni pored drugih. Njihova prezimena na sandučićima su ispisana i latinicom i ćirilicom. I to nikome više od njih ne smeta.

U toku je predizborna kampanja, ponovo će se veliki govornici doticati onih podataka o održivom povratku, koje ne znamo, pa ćemo ih zbog glasova i podrške uvećati, korigovati, umanjiti, i sa jedne, i sa druge i sa treće strane, kako to kome odgovara.

Na moju (već dva puta pisanu) inicijativu o saniranju fasade (obojene ožiljcima granata i metaka) na zgradi u takozvanoj integraciji, napisat ćemo da nije još u planu i da nije u nadležnosti.

Jer koga briga za održivi povratak onih koji su odlučili da počnu svoj novi, bolji život upravo tako gdje su i rođeni?!

Amela Topuz

JA SAM LATIFOVA UNUKA

Poštovani gospodine Lazanski,

Danas, u mojoj malenoj porodici smo onako emotivno dirnuti riječima koje ste napisali u Vašoj kolumni „Večno huči Sutjeska“, objavljenom 21.11.2015. u Politici (link:http://www.politika.rs/sr/clanak/343881/Kolumnisti/Vecno-huci-Sutjeska ): “Dolazio sam ovde leti, pre mnogo godina, kod jednog Latifa, kod njega u seoskoj kući boravio sam po mesec dana s roditeljima, a tu je blizu bio i planinski logor inženjerijske jedinice JNA iz Foče. Vojska je gradila put Foča–Gacko preko Čemerna od 1956. do 1958, komandant jedinice bio je pukovnik Stanimirović, moj otac je bio načelnik štaba tog inženjerijskog puka. Tito i Naser su otvorili taj put. Sećam se sela Pređela i Latifa, dobar i divan čovek. Eto, tolike godine su prošle, volim da prođem ovim putem. Nego, da li znate, ima li nekog Latifa u ovom selu?”

Prošlo je jako puno godina i vremena, ali ipak crtice kojima ste opisali mjesto, selo Prijeđel, opština Foča, vrijeme od 1956. do 1958. godine i ime čovjeka, kod kojeg ste boravili Vi i Vaši roditelji, Latif, je zapravo ime mog dede.

I baš gospodine Lazanski, kao što Vam je starac, koji je prodavao šumske jagode uz put odgovorio:“Nema ovde više Latifa, moj gospodine, kao što nema Lazara u drugim selima“, Latifa, mog dede već odavno nema, još od 1992...

Zahvaljujući preživjelim svjedocima nakon rata uspjeli smo saznati da su Latifa 1992. godine četinici odveli njega i Latifove komšije iz sela u KP dom Foča. Prije nekoliko mjeseci na jednoj web stranici uspjela sam pronaći transkripte sa svjedočenja zaštićenih svjedoka na engleskom jeziku. Latif je bio zatvoren u sobi 25-B koju je dijelio sa još nekoliko zatvorenika, koje su četnici tukli. Jednog jer je bio policajac, drugog jer je imao porijeklo sa Kosova, a Latifa, prema riječima preživjelog svjedoka, bez razloga.

Također, prema navedenom transkriptu, svjedok je rekao da Latif u periodu zatočeništva nije ništa govorio i da su ga jednog dana odveli iz sobe u koju se nikad više nije vratio.

Gospodine Lazanski, ne samo da nema mog dede Latifa, nego nema ni Latifovog sina, koji je imao samo 25 godina. Prema iskazima preživjelih i on je ubijen na putu prema navedenom logoru, tj. KP dom Foča. Latifovu suprugu, moju nanu, Latifovu kćerku, moju tektu, Latifovog sedmogodišnjeg unuka, mog rođaka su zajedno sa ostalim ženama iz sela četinici ubili, a potom kuću zapalili. Nakon rata uspjeli smo na ognjištu kuće pronaći tek nekoliko kostiju da mogu stati u malenu teglicu.

Ostala je samo Latifova kćerka, moja mama i Latifov sin, moj dajdža, sa kojima sam danas pričala o Vašoj kolumni i riječima koje ste naveli:„Dobri čovek Latif iz sela Pređel bio je musliman i stalno se osmehivao. O Iraku, Avganistanu i Siriji nikad čuo. Od sveta, video je samo Foču. Pijačnim danom. Gde nestadoše Latifi? Ne 1995, već uoči rata 1992? Ili ih ipak ima...“

Latifa nema, ubijen je samo jer se zvao Latif, nije bilo bitno da li je dobar čovjek, niti da li je bio nasmijan. Ubijen je, uprkos tome kako ste opisali:“ Da više nema dobrog Latifa iz sela Pređel? Koji je svoju veru ispovedao tako da drugima ne smeta.“

Ali ima Latifova kćerka, moja mama i Latifov sin, moj dajdža, Latifovi unuci i ja, njegova unuka, koja Vam pišem sve ovo.

Mi već odavno tragamo, čekamo, isčekujemo dan kada ćemo saznati bilo koju informaciju gdje je Latif odveden iz KP doma Foča i gdje su njegove kosti.  

Gospodine Lazanski danas kada smo čitali Vašu kolumnu, moja mama i moj dajdža jednako su se prisjećali divnih i lijepih riječi koje im je Latif govorio o Vašim roditeljima i Vama.

Zato, hvala Vam gospodine Lazanski na lijepom sjećanju i uspomenama koje imate na moga dedu, Latifa. Možda Vaše sjećanje i Vaše riječi potaknu svjedoke i zločince da konačno progovore i da konačno saznamo istinu o sudbini Latifa, iz sela Pređela, kojeg ste Vi poznavali.

Amela Topuz

Latifova unuka

Premijeru, ima li te opreme?

Još uvijek me probude momenti, kada sebe pitam kojim mi je đavo sve ovo trebalo, kada bih najradije sve ostavila i bacila, pravila se da ništa ne vidim i ne čujem, a onda povukla se u neku svoju sobu, gdje bih pisala scenarije boljeg života. Ali tu i tamo sretnem svog vršnjaka koji me zabrinuto pita kako ide i ujedno tapšući po ramenu mi odgovori, da ne odustajem i da se borim. 

Pa se ponovo vratim na početak i sjetim se da sam u sve ovo ušla kako ne bih šutila.

U zadnje vrijeme ne mori nas više ta globalna finansijska kriza, koliko zapravo nesigurnost. Nema dana da prođe da ne saznam kako je nekom auto ukradeno, razbijeno, obijeno. Nema dana da ne saznam kako je neka prodavnica ili poslovnica opljačkana. Nema dana da se ne desi saobraćajni udes i da su životi zbog brzine izgubljeni.

Sjećam se u svojim prvim punoljetnim danima, satima sam ubjeđivala i molila mamu da ostanem vani do iza ponoći, a sada kada više to odobrenje ne trebam, ponoć mi nekako postaje sve dalja i dalja. Kao da je neko u ovom gradu uveo „policijski čas“ u 22 sata. 

Prema statističkim podacima Treće policijske uprave reklo bi se da smo sigurniji, nego u 2014. godini, jer je zabilježen pad prijavljenih krivičnih dijela. Moje negodovanje, zvocanje da navedeni podaci nisu realni, saslušao je načelnik navedene uprave, i ujedno mi odgovorio da policija dobro radi svoj posao, ali da nije adekvatno opremljena. Neću govoriti o minornim brojevima s kojima se trenutno raspolaže, ali našoj policiji nedostaju i vozila, i motorole, i fotoaparati, pa čak i policajci. 

I onda shvatite da vaš život i vaša imovina zapravo zavise od jednog „neispaljenog“ blica na aparatu, jednog neposlanog signala na motoroli, jednog vozila koje neće na mjesto zločina doći i jednog policajca kojeg na uviđaju nema. 

Onako u šoku već dva dana vrtim u glavi sve ove podatke. Policija nije u nadležnosti lokalne zajednice tj. općina, ali jeste Kantona, te petak večer provedoh istraživajući i analizirajući rasprave i cifre za budžet Kantona Sarajevo za 2016. godinu. Između ostalog nađoh i obraćanje premijera, u kojem je naveo kako će prioritet u ovoj godini biti materijalno osposobljavanje policije Kantona Sarajevo.

Danas je 28.2.2016. godine, sutra će biti tačno dva mjeseca otkako je budžet usvojen. Za dva mjeseca moglo se već puno toga kupiti i nabaviti, da se htjelo. 

Stoga, premijeru Konakoviću, ima li te opreme za policiju, jer sigurnost nam je već odavno postala nesigurna?

Amela Topuz