Za Buka portal, mart 2015. godine
Bila je to 1997. ili možda čak 1998. godina. Ma mislim, nebitni su ti
brojevi. Godine ionako lete kao dani. Meni su nekad zapravo te godine
tako sporo prolazile, sada se smjenjuju baš kao dani, a dani kao minute.
Te večeri u posjetu su nam došli gosti. Mama je na stol iznijela
svježi sir. Ja kao dijete nisam bila ljubitelj hrane i nisam voljela čak
ni jesti. Pogotovo ne onu hranu koja naizgled i nije bila nešto lijepa i
privlačna. Međutim, gledajući goste kako slasno jedu taj mekani, bijeli
sir, pitala sam i ja mamu da li mogu uzeti i probati.
Moja mama se vrlo pozitivno iznenadila na moj upit, te mi je
sarkastično odgovorila da ni slučajno ne smijem probati, a kamoli uzeti.
I dok smo uz slast svi zajedno jeli taj sir, gosti su započeli temu o
jednom naslovu koji je osvanuo u novinama. Naslov je bio
sljedeći:„Bosna i Hercegovina ući će u Evropsku Uniju 2010. godine!“
„Ih, ko će dočekati tu 2010. godinu?!“ rekla je gošća.
„Možda ova djeca da dočekaju, mi smo već ostarili?!“ dodao je gost.
Jedući sir, moje misli odlutale su u 2010. godinu. Sabirala sam u
glavi koliko ću godina imati tada. Da li ću biti visoka?Kako će to sve
izgledati? Kakva je hrana u Uniji? Da li djeca imaju bolji apetit tamo?
Tada, daleko je bila ta 2010. godina, daleko je i danas kad je
posmatram sa 2015. godine. I kada je došla, proletjela je kao minuta.
Počela sam melanholično razmišljati kao oni naši stariji gosti davne
'98. – ko će dočekati ulazak BiH u EU? Kad li će on biti, Boga ti
pitaj...
Godine prolaze tako brzo, ali istovremeno kao stoje, kao da ne
prolaze. Te '98. smo mislili da ćemo 2010. ući u tu Evropsku uniju, a
2010. nam je rečeno kako nećemo ući prije 2020. sigurno. Šta da mislimo
ove 2015. godine? Šta nam znači to što vrijeme protječe kada uvijek
kasnimo tih nekih desetak godina. Budućnost nam predstavljaju kao put na
nebo, ali evropske zvjezdice za kojima jurimo sve tiše padaju uvis,
odgađa se trenutak našeg pristupa. Kako da to shvatimo, kako da se prema
tome odnosimo?
Onog sira koji sam jela čuvši vijest da ćemo ući u Evropsku uniju,
sjetila sam se kad je EU zabranila uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz
BiH. EU je rigorozna, neće nas prihvatiti samo zato što je prošlo 10
ili 20 godine, već jedino ako uskladimo naše zakone sa njihovima.
Nakon toliko neuspjeha u procesu eurointegracija, teško je danas biti
optimističan. Često pomislimo kako je jedina nada da se EU smiluje i da
nas pusti da uđemo u njene okvire, bez da ispunimo sve zadatke koje je
postavljala pred nas.
Umjesto te nade, koja je zapravo izraz očaja i poniženja, zaključujem
da bi bolje bilo da shvatimo kako je bitniji put do Evropske unije,
nego sam dan kad ćemo u nju ući. Ako do tog dana ulaska u EU ne uradimo
krucijalne reforme, sam ulazak neće nam mnogo značiti. A s druge strane
kada bismo uradili sve one korisne reforme za ovu zemlju koje nalažu
predpristupne obaveze, čak bismo i bez toga da uđemo u EU, već imali
mnogo bolje društvo. Suština puta ka cilj nije toliko u cilju, već u
samom putu.
Amela Topuz
subota, 27. lipnja 2015.
subota, 20. lipnja 2015.
Služba za implementaciju neimplementiranih projekata
Za Buka portal, 25. februar 2015.
Projekat je idealna riječ koja se koristi da u javnosti opiše jedno ogromno, veliko, ništa. Pisali su se ti silni projekti u našoj zemlji, i ne samo pisali, izgovarali, predlagali, neki čak i implementirali.
Ovaj projekat, na kojim sam lično pozvana kao mlada osoba, „političarka“ koja isključivo mora da razumije taj svjetski, engleski jezik, je započet još od rata, ali nikako da se prepusti toj implementaciji. Moje kolege iz Vijeća su pretežno iz one generacije koja je u školi učila ruski jezik, tako da oni pozvani nisu ni bili. Stranci ih ne bi razumjeli za ovaj važni projekat.
Troje stranaca, jedna gospođa iz službe za implementaciju neimplementiranih projekata, par mladih iz nevladinog sektora, par mladih pod stranačkim zastavama, i ja, sasvim dovoljno za kvoruma. Gospođa iz službe me s osmijehom dočekala i na našem jeziku spomenula da sam ja političarka i da ja trebam podnijeti strancima račun bez obračunatog poreza. Nasmijala sam se na njenu konstataciju i odgovorila joj na engleskom da na ovom sastanku predstavljam sebe i da je vrijeme da svako treba da nosi svoj teret odgovornosti. Gospođa je ušutila i nakon petnaest minuta otišla sa sastanka, pod izgovorom kako je čeka puno posla, ali da se svakako vidi sa strancima na ručku, danas.
Stranci su počeli sa ispitivanjem, čvrsto držeći olovke u rukama i papire koji su strepili za našim odgovorima. Mlada osoba pod stranačkom zastavom započela je priču o podjeljenosti države, o mrži, o nacionalizmu, o onim tamo koji su krivi za sve.
Uvidjevši u kom smjeru ide cijela priča, odlučim nekulturno prekinuti mladu osobu i započeti svoj monolog, koji je krenuo u drugom smjeru. U smjeru da mladi i jednog i drugog entiteta, i mladi distrikta, da mladi iz svih deset kantona, iz svih općina i opština, da mladi iz svojih mjesnih zajednica i ulica znanih i neznanih junaka, iz ulica zločinaca i oslobodilaca, iz bulevara, trgova, nemaju kvalitetno obrazovanje, nemaju šansu da primjene znanje, nemaju priliku da steknu praksu, nemaju posao, nemaju banke, investitore koje će podržati njihove biznise.
Nastao je muk. Mladi pod stranačkim zastavama nisu se više javljali za riječ, ne znam da li su se slagali sa mojim mišljenjem ili ne, to ionako nikad saznati neću. Mladi iz nevladinog sektora su samo klimali glavom, kao znak odobrenja. Oni su se već ionako dovoljno uhodali u probleme koji nas nezaobilaze, tako da je i klimanje glavom veliki korak za njih. Stranci su bili vidno iznenađeni, pa su nastavili postavljati pitanja samo meni.
Zaključak koji smo dosegli bio je, da i u njihovoj zemlji, koja se krije među zvijezdicama zastave Evropske unije nije stanje idealno. I njihovi mladi imaju slično, isto iskustvo ili neiskustvo.
Ono što je trebalo njima i što je trebalo nama jesu pozitivni promjeri, optimizam, vjetar o leđa, uvezivanje znanja i tražnja za investitorima koji žele uložiti u znanje koje se ne mjeri niti balkanskim niti evropskim mjernim jedinicama.
Na rastanku, stranac mi je prišao pružio mi ruku, i šturo prevodeći njegove riječi, rekao mi je da sam tako mlada i tako borbena. Zahvalila sam se na njegovim riječima. Pitao me da li ću im se priključiti na ručku. Rekla sam da neću i da sam dovoljno sita svega. Oprostili smo se...
Navečer, na socijalnoj mreži, objavljene su slike sa ručka. Na ručku bile su i moje kolege koje su učile ruski u školi. Da li su se uspjeli razumjeti, ne znam? Ali, definitivno su se najeli. A projekat, može se i naredne godine implementirati.
Amela Topuz
Projekat je idealna riječ koja se koristi da u javnosti opiše jedno ogromno, veliko, ništa. Pisali su se ti silni projekti u našoj zemlji, i ne samo pisali, izgovarali, predlagali, neki čak i implementirali.
Ovaj projekat, na kojim sam lično pozvana kao mlada osoba, „političarka“ koja isključivo mora da razumije taj svjetski, engleski jezik, je započet još od rata, ali nikako da se prepusti toj implementaciji. Moje kolege iz Vijeća su pretežno iz one generacije koja je u školi učila ruski jezik, tako da oni pozvani nisu ni bili. Stranci ih ne bi razumjeli za ovaj važni projekat.
Troje stranaca, jedna gospođa iz službe za implementaciju neimplementiranih projekata, par mladih iz nevladinog sektora, par mladih pod stranačkim zastavama, i ja, sasvim dovoljno za kvoruma. Gospođa iz službe me s osmijehom dočekala i na našem jeziku spomenula da sam ja političarka i da ja trebam podnijeti strancima račun bez obračunatog poreza. Nasmijala sam se na njenu konstataciju i odgovorila joj na engleskom da na ovom sastanku predstavljam sebe i da je vrijeme da svako treba da nosi svoj teret odgovornosti. Gospođa je ušutila i nakon petnaest minuta otišla sa sastanka, pod izgovorom kako je čeka puno posla, ali da se svakako vidi sa strancima na ručku, danas.
Stranci su počeli sa ispitivanjem, čvrsto držeći olovke u rukama i papire koji su strepili za našim odgovorima. Mlada osoba pod stranačkom zastavom započela je priču o podjeljenosti države, o mrži, o nacionalizmu, o onim tamo koji su krivi za sve.
Uvidjevši u kom smjeru ide cijela priča, odlučim nekulturno prekinuti mladu osobu i započeti svoj monolog, koji je krenuo u drugom smjeru. U smjeru da mladi i jednog i drugog entiteta, i mladi distrikta, da mladi iz svih deset kantona, iz svih općina i opština, da mladi iz svojih mjesnih zajednica i ulica znanih i neznanih junaka, iz ulica zločinaca i oslobodilaca, iz bulevara, trgova, nemaju kvalitetno obrazovanje, nemaju šansu da primjene znanje, nemaju priliku da steknu praksu, nemaju posao, nemaju banke, investitore koje će podržati njihove biznise.
Nastao je muk. Mladi pod stranačkim zastavama nisu se više javljali za riječ, ne znam da li su se slagali sa mojim mišljenjem ili ne, to ionako nikad saznati neću. Mladi iz nevladinog sektora su samo klimali glavom, kao znak odobrenja. Oni su se već ionako dovoljno uhodali u probleme koji nas nezaobilaze, tako da je i klimanje glavom veliki korak za njih. Stranci su bili vidno iznenađeni, pa su nastavili postavljati pitanja samo meni.
Zaključak koji smo dosegli bio je, da i u njihovoj zemlji, koja se krije među zvijezdicama zastave Evropske unije nije stanje idealno. I njihovi mladi imaju slično, isto iskustvo ili neiskustvo.
Ono što je trebalo njima i što je trebalo nama jesu pozitivni promjeri, optimizam, vjetar o leđa, uvezivanje znanja i tražnja za investitorima koji žele uložiti u znanje koje se ne mjeri niti balkanskim niti evropskim mjernim jedinicama.
Na rastanku, stranac mi je prišao pružio mi ruku, i šturo prevodeći njegove riječi, rekao mi je da sam tako mlada i tako borbena. Zahvalila sam se na njegovim riječima. Pitao me da li ću im se priključiti na ručku. Rekla sam da neću i da sam dovoljno sita svega. Oprostili smo se...
Navečer, na socijalnoj mreži, objavljene su slike sa ručka. Na ručku bile su i moje kolege koje su učile ruski u školi. Da li su se uspjeli razumjeti, ne znam? Ali, definitivno su se najeli. A projekat, može se i naredne godine implementirati.
Amela Topuz
Pretplati se na:
Postovi (Atom)