petak, 30. rujna 2016.

Broj za bolji komšiluk

U nedelju su izbori. Danas, dok šetam sa kolegama iz Naše stranke, obilazeći naš komšiluk posljednji put u ovoj kampanji, pred početak izborne šutnje, prolazim ulicom svoga djetinstva, svog ratnog djetinstva. Sa lijeve strane mog prozora, bilo je naše igralište, mrežu na košu smo mi improvizovali, a ja sam tada bila previše slabašna i mala da bacim loptu dovoljno visoko za koš. Pored igrališta bili su rovovi, koje smo poslije rata koristili za igru žmire. Kasnije su ih zatrpali bagerima, ali još uvijek se ocrtavaju krivudavi prolazi, zarasli u travu. Pored rova, bilo je groblje, svih onih komšija iz naše ulice koji su nas zauvijek napustili devedesetih, ali zbog sigurnosti bili su baš tu ukopani, jer gradsko groblje bilo je ne samo daleko, nego i rizično. Iza je bio veliki parking koji je služio odlaganje smeća, zbog kojeg su nam se pred kraj rata pojavili i miševi, pa smo svi na balkonima imali po jednu mišolovku. Lukavičku cestu koja nas je odvajala od brda Mojmila nismo prelazili, iako su na brdo Mojmilo išli roditelji, ne bi li na njegovoj zemlji posadili neko povrće, tek za preživjeti. Nekako najudaljenija tačka bila je srušena velika kuća, sadašnji hotel i benzinska pumpa Imzit...

Čini mi se kao da sam se još jučer igrala ovdje, a zapravo je trinaest godina kako živim u drugoj ulici. Ono što se popravilo nakon rata, to se i popravilo, ostalo je sve ostalo na nekom čekanju. Moje djetinstvo bilo je takvo kakvo je bilo i ostalo je u uspomeni. Zatvaram oči i zamišljam bolju budućnost. Čiste i sigurne ulice, razdraganu djecu koja se igraju žmire u parkovima. Vidim mlade koji sviraju gitaru u školskom dvorištu. Vidim komšiju koji klofa ćilime, dok ga supruga zove na ručak jednog nedjeljnog prijepodneva. Velika porodica upravo se pakuje za odlazak na more. Otvaram oči, sretna i nasmijana, shvatajući da sam upravo zamišljala svoju i budućnost moje djece. A, na onoj nekad najudaljenijoj tačci sa mog prozora, stoji moja slika, plakat sa porukom:“Budimo dobre komšije“. Pa zar tražimo previše? Vaša komšinica sa broja 1.



Amela Topuz

Nema komentara:

Objavi komentar