(NE)ZNANJE?!

„Ulaganje u znanje uvijek donosi najbolju kamatu.“ (Benjamin Franklin)

Zazvoni telefon. Nepoznat broj. Javim se. S druge strane ženski, ozbiljan glas.

- „Dobar dan. Pročitala sam da dajete instrukcije“, reče ona.

- „Da, izvolite“, rekoh i ja.

- „Znate, ja sam majka jednog srednjoškolca. Četvrti je razred. Nazvala sam, da vas pitam da li biste mu napisali maturski rad?! Cijena uopšte nije bitna...“, reče ona.

Ne znam, da li se sjećate onih starih telefona, kada ste imali opciju da okrenete nulu, da bi bolje čuli svog sagovornika preko telefonske slušalice?! U ovom momentu, ja sam poželjela da okrenem tu nulu i ispočetka saslušam ovaj uvod. Nažalost, nule kao spasa nije bilo.
Nakon par sekundi tišine, rekla sam da ne želim nikome pisati maturski rad. Također, sam dodala da bi njenom sinu bilo bolje da to sam uradi, jer to treba da bude njegov rad.

- „Znam, znam, ali on trenutno nema vremena za to. Platit ću ja vama, cijena, nije bitna...“, odgovori ona.

- „Meni te pare nisu bitne! Ja mogu vašem sinu pomoći u vidu smjernica kako da napiše i da na kraju pregledam njegov rad. Ali, da mu pišem maturski?! Ne dolazi u obzir...“, odgovorih i ja s malo povišenim tonom.

- „Dobro, hvala vam puno. Doviđenja...“, dodade ona.

Ja sam samo pritisnula dugme za „kraj“ bez pozdrava. U mislima, lavina riječi. Zove me da pišem maturski rad?! Maturski rad?! Njen sin nema vremena. Šta radi kad nema vremena za školu, kad ona mora da zove za njega i da moli?! I dva puta, dva puta mi ponavlja kako cijena nije bitna?! A šta je bitno?!
Danas maturski, sutra će uplatiti da se upiše na Fakultet, prekosutra za diplomski rad, zakosutra kupit će mu posao, naredni dan njen sin će da vodi ovu državu u pogrešnom smjeru, gdje je sadašnji političari već godinama vuku. Nisu vidjeli znak na početku puta, „Pogrešan smjer“.

Znate kad se proljeće probudi u Sarajevu?! Sunčan dan, prosto vas mami da pružite korake. Da sjedite sa jakonom u bašti i pijete podnevnu kafu. Oko vas neka harmonija. I onda zvono mobitela pokvari ugođaj. Nepoznati broj. Javim se.

- „Dobar dan. Pročitao sam da dajete instrukcije“, reče moj ozbiljni, muški sagovornik.

- „Da, izvolite“, rekoh i ja.

- „Znate, meni je treći put da izlazim na ovaj ispit, pa sam odlučio izaći sa bubicom. Pa sam mislio da mi vi uradite i izdiktirate na bubicu. Cijena nije bitna...“, reče on.

- „Neću...“, odgovorih kratko i jasno.

Kratak smijeh s druge strane, pa dodade: „Evo zovem sve redom, svi su zauzeti. Molim vas, ovo je već treći put da izlazim. Cijena stvarno nije bitna. Dobro ću vam platiti.“


- „Ma meni te pare ne trebaju! Da ste me nazvali prije, mogli smo sve fino prevježbati. To nije uopšte težak ispit, samo treba vježbe i čista logika...“, odgovorih s malo povišenim tonom.

- „Znači nećete...“, upita vrlo grubo.

- „Rekla sam da neću...“, odgovorih.

- „Zašto...“, upita ovaj put ne grubo.

- „Zato što to nije pravedno...“, ljutito odgovorih.

- „Dobro, hvala vam puno. I doviđenja..."

- „Doviđenja...“


Znam, nema ljepšeg osjećaja kada svoje znanje prenosite drugima. Kada vas nečije oči pomno prate. Prate vaše pokrete, vaše usne, riječi koje izgovarate. Kada na ovaj način pokazujete da vaše znanje ipak vrijedi. Da ste zbog vrijednog rada i učenja upravo vi sada učitelj nekome. I da taj neko, ko vam se zahvaljuje na dobro objašnjenom gradivu pruža vaš pošteno zarađeni novac.
I napušta vas s mislima: “Što ja nisam išao redovno na predavanja, što nisam učio na vrijeme, što ja sada nisam mogao nekome biti učitelj?!“

Kada je Benjamin rekao da ulaganje u znanje donosi najbolju kamatu, nadam se da pod tim ulaganjem nije mislio kupovinu maturskih i šaptanje na bubicu?!

Amela Topuz

Ma neću da idem odavde!

Jedna od mojih mana je ta, što sam pročitala tone knjiga, pa čovjeku ne mogu nikad u dvije riječi da objasnim nešto. Već za jednu stvar, deset mi se rečenica formira u glavi, koje potom izgovorim.
Tako zbog svog rasipanja sa riječima, upoznajem razne ljude, na raznim mjestima, u raznim situacijama. Nekako teže bi mi bilo da šutim, nego da pričam s čovjekom koji upravo dolazi u moj vidokrug.
 


Nakon prozborenih nekoliko riječi i rečenica, moj novi znanac postavi mi pitanje, šta me drži ovdje i zašto ne idem vani...

- "Mlada si, obrazovana, ovdje se to ne cijeni, da ne znam ti ko si", reče znanac.
- "Kad nisu roditelji bježali kad su trebali, zašto bih sad ja išla", odgovorih.
- "I oni se zajebali, kao i ja", zaključi znanac.

Ja ne odgovorih.

- "Vidiš moj rođak, završio je fakultet, ovdje se mučio, na kraju otišao i sad ima sve", dodade znanac, pa nastavi: "I ja sam razmišljao što ne odem?! Al' volim ovaj grad! Ja sam ti iz Starog Grada. Odem gore do Zmajevca, da se nagledam Sarajeva i nadišem zraka, ali vjeruj mi u posljednje vrijeme ni taj pogleda na Sarajevo, ni zrak, ne liječe me kao nekad. Više mi je svejedno."

Zažmiri da sakrije suze u očima i pogled baci u stranu. Zažmirih i ja i progutah olovnu knedlu u grlu. Raziđoše nam se putevi.

Vraćam film unazad. Sjetih se 15. decembra 2010. godine,  kada smo dobili bezvizni režim. To je jedini pozitivni pomak koji su napravili naši političari nakon rata. Pitam se koliko je pozitivan, kad mladog čovjeka ni onaj nekadašnji dugi red za vizu više ne može zaustaviti u namjeri da ode zauvijek.
Otišla sam i ja, al' ne zauvijek, nego na jedan grupni seminar za mlade. Španci, Rusi, Njemaci i mi, Bosanci, kao u nekom vicu.
Sjećam se Rusi su bili ogorčeni na svoju zemlju: "Kod nas se diplome prodaju na metro stanici. Profesori daju spisak stvari šta im u kući treba da bi im studenti kupili i tako dali prolaznu ocjenu studentu.“
Nadovezali su se Španci:“Kod nas crkva stalno zabranjuje kondome, a mladi, jedan po jedan od HIV-a umire. Banke davale penzionerima kredite bez žiranata. Penzioneri umrli, banke ostale bez para.“
A onda su nastavili Njemci: “Kod nas su problem izbjeglice i socijale. Toliko usta država hrani, a niko se svome domu ne vraća. Djeca se rađaju u Njemačkoj, govore njemački i onda ne možeš ih istjerati iz zemlje i da hoćes. A socijala dugoročno i dalje se prima."

Pogledi uprti ka meni. Vrijeme da i ja iznesem prljav veš, kao i oni. Dugo sam šutila, a onda sam rekla da sam iz njihove priče shvatila da živim u idealnoj zemlji. Ustala sam i napustila priču i njih, vjerovatno razočarane što su ostali bez deserta. Možda su mislili da sam izmislila priču o idealnoj zemlji Bosni i Hercegovini?! Al' realno, kod nas se ne prodaju diplome na tramvajskim stanicama. Toliko smo mali, da i sami znamo procijeniti gdje je bolje studirati i koja diploma više vrijedi. Naše banke ne nude kredite bez žiranata, hipoteke, depozita i visokih kamata. Crkva i ne priča o kontracepciji. A izbjeglice iz drugih država nemamo, jer smo i svoje vlastite poslali u druge zemlje.

Priznajem, nisam bila u pravu da je ovo idealna zemlja, jer nemamo idealne političare na vlasti da vode ovu zemlju. Toliko smo bili pametni, da smo kao u onoj izreci, previše popustili, a i dopustili da nam ljudi bez morala i bez obrazovanja vode ovu našu lijepu zemlju. Pa nam onda svak' kriv. A pitate li se ikad zašto budala ima više samopouzdanja i vjere u sebe i u svoje gluposti što govori, od onog pametnog što je tone knjiga pročitao i pametuje gdje ne treba, a šuti gdje bi najviše trebao pričati?!

Amela Topuz