Metalne šipke našeg djetinjstva

Našu igru na dječijem igralištu ograđenom žutom željeznom ogradom prekinuo je moj vrisak! Naime, ta zahrđala ograda, rasklimana od silnih detonacija uslijed rata, me je oborila na tlo i pala na moj stomak. Dok sam rukama pokušavala podići tu silu od ograde, moji vršnjaci su se od straha samo ukočili i gledali moj borbu. Jedino je osmogodišnja Maja bila najhrabrija, potrčala je prema meni i podigla tu ogradu.

Ja sam i dalje ležala, nepomično. Da opišem bolove, neprospavane noći, strah od bolnice, dane bez koračanja nedostaju mi riječi. Sjećam se samo kada je medicinska sestra vršila pregled uz pitanja, da li te boli, da sam joj postavila pitanje:“Hoću li preživjeti?“

Čudno je to kada sa svojih deset godina počnete razmišljati o životu, jednako kao i o smrt. Kada sve ono što ste poželjeli da budete u životu, kada porastete i dorastete, prekine jedna sekunda. I kada sve ono što ste doživjeli je tako malo, da bi moglo jedva stati na dvije stranice životne knjige.

Tom igralištu više nikad nisam prišla, iako je neko, poslije tankim daskama pričvrstio tu rasklimanu ogradu. Djeci koja su se tu igrala govorila sam o svojoj boli i savjetovala ih da biraju drugo mjesto za igru.

Danas ne mogu da oprostim ljudskoj gluposti, ludilu, neznanju koje natjera dijete da mrzi svoje igralište.

Danas ne mogu da oprostim generalima koji su gađali granatama dječiju igru, radost i osmijeh.

Danas ne mogu da oprostim „stručnjacima“, „ekspertima“ čiji radovi, izumi imaju veću cijenu od ljudskog života.

Danas ne mogu da oprostim starijim generacijama koje smatraju da svojom šutnjom pokazuju nevidljivu mudrost.

Danas je ugašen jedan dječiji život na dječijem igralištu. Razlog je dovoljno nepričvršena metalna šipka.

Moje Maje nažalost nije bilo tu da te spasi...

Dragi dječače suviše je vremena prošlo da bi krivili neke druge, nepoznate ljude i zato dragi dječače nemoj nam oprostiti što zaboravili kako je biti dijete i što smo odavno prestali biti ljudi.

Amela Topuz

Zbogom ljudožderi!

Ovih dana nekako se trudim da žmirim i da ne izgovorim sve one riječi koje vidim, čujem i osjetim...

I danas je avion prepun mladosti, nade, ambicije i razočarenja poletio iznad ove lijepe zemlje i otišao daleko na Zapad. Oči kroz prozor aviona nisu pogledale ni vijugavu Bosnu, niti plavi Vrbas, niti Bjelašnicu, visoki Vlašić, niti ravnu, zelenu Posavinu.

Dok lajkam i ispisujem komentare sreće na statuse svih onih koji su odlučili otići odavde jednom zauvijek, gutam knedle i onako pitam se zašto nemam snage da rukama zdrobim sve one koje...

Gle, pa ti imaš apsolutno sve predispozicije da uspiješ. Da budeš uspješan!

Tvoj otac je dao život za ovaj grad. Njegovo ime je na tabli tamo gdje je svojim tijelom stao ispred tenka bez metka. Njegove ruke stajale su u zraku. Želio je mir. Tražio je mir.

Ti si sve ovo vrijeme borio se za petice, kao da niti jedna druga ocjena ne postoji i ne smije biti u tvom svjedočanstvu.

Ti si sve ovo vrijeme bio primjer svima. Ti, baš ti, bio si pravi primjer svima u rečenicama, i nastavnicima, i roditeljima i svojim vršnjacima.

Ti si sve ovo vrijeme nekako imao i sreću da ne studiraš po bolonjskom procesu, pa te s pravom zovu diplomirani, VSS.

Ti si sve ovo vrijeme trudio se raditi i za minimalac, i za određeno, i za prekovremeno...

Jedino u ovom gradu mogao nisi...raditi, stvarati, za sebe, za druge, za svoju djecu.

Dok kod table sa imenom tvoga oca budu stajali ljudi u čistim, markiranim odijelima sa blještećim kravatama bez obraza i prljavim, lopovskim rukama izgovarajući napamet naučene prazne riječi, ti ćeš biti daleko.

Dok budu pričali kako su najbliži ljudi tvoga oca zaboravljeni zbog ovih ili onih, nikad zbog njih, ti ćeš i tada biti daleko.

Dok budu tražili tvoje ime upisano na blijedoj teci, davno bačenoj u ladicu, u toku izborne kampanje, ti ćeš tada biti daleko.

I dok si pakovao kofere u koje si mogao spakovati samo svoje znanje, srdžbu i gnjev prema svemu što ostavljaš, niti jedna ruka nije te zaustavila, niti jedne usne nisu prošaputale:“Stani.“

„Nijedna suza, nimalo volje

Nijedna slutnja, ni glas

A moglo je bolje...“

https://www.youtube.com/watch?v=twwtAFFsfXY

Amela Topuz

Mladost= Ludost

Pitam ja nedavno svog kolegu koje je godište, kaže on 1993.

„1993.“ upitah iznenađeno i kroz smijeh dodadoh, „pa ja ti mogu biti mama“.

Naravno, mama mu ne mogu biti, jer sam od njega starija samo pet godina, međutim činjenica jeste da je upravo ta generacija "devedesetih" postala punoljetna i da već nižu godine radnog staža.

Ipak vraćajući kilometre na satu za jedno dva stoljeća, shvatam da naši pradjedovi sa tih osmnaest, dvadeset godina i nisu bili mladi, već zreli, odrasli ljudi, oženjeni, očevi sa dvoje djece itd.

Međutim, ispred mene se stvorio zadatak da upravo tim mladim rođenih devedesetih godina objasnim, pojasnim zašto je važno da se počnu baviti politikom, a ne da se politika bavi njima, a da ih pri tome ni za komentar ne pita. 

Za sadašnji imdž politike nisu krivi naši pradjedovi koji su se u ranoj mladosti oženili i koji su svojoj djeci mogli dati samo onoliko koliko su znali i imali, za sadašnji imdž politike krivi su naši roditelji koji kada im novinar s mikrofonom priđe, oni šute, pomahuju glavom, a kada se kamera i mikrofon isključe započnu nekoliko priča šta i kako treba popravi, šta nije uredu, ko je lopov u smjeru sve se to zna, ali neće oni da kažu javno i itd.

Na temu moje prezentacije „Mladi kao učesnici u predizbornim kampanjama u svojim političkim partijama“ pričala sam o motivaciji, o faktorima koji su bili presudni da više ne šutim na stvari koje mi smetaju, da ne očekujem ništa od starijih generacija „političara“, i da u mojoj zemlji u poređenju sa drugim evropskim zemljama jedini problem nije politika, već nekolicina ljudi koji kreiraju ovakvu politiku.

Zato ako si mlad/a budi dovoljno lud/a i reci glasno što ne valja i daj sve od sebe da pobijediš! Jer ako misliš pobijediti ne smiješ izgubiti!

Amela Topuz