Pitam ja
nedavno svog kolegu koje je godište, kaže on 1993.
„1993.“
upitah iznenađeno i kroz smijeh dodadoh, „pa ja ti mogu biti mama“.
Naravno,
mama mu ne mogu biti, jer sam od njega starija samo pet godina, međutim
činjenica jeste da je upravo ta generacija "devedesetih" postala punoljetna i da
već nižu godine radnog staža.
Ipak
vraćajući kilometre na satu za jedno dva stoljeća, shvatam da naši pradjedovi
sa tih osmnaest, dvadeset godina i nisu bili mladi, već zreli, odrasli ljudi,
oženjeni, očevi sa dvoje djece itd.
Međutim,
ispred mene se stvorio zadatak da upravo tim mladim rođenih devedesetih godina objasnim,
pojasnim zašto je važno da se počnu baviti politikom, a ne da se politika bavi
njima, a da ih pri tome ni za komentar ne pita.
Za sadašnji
imdž politike nisu krivi naši pradjedovi koji su se u ranoj mladosti oženili i
koji su svojoj djeci mogli dati samo onoliko koliko su znali i imali, za
sadašnji imdž politike krivi su naši roditelji koji kada im novinar s
mikrofonom priđe, oni šute, pomahuju glavom, a kada se kamera i mikrofon
isključe započnu nekoliko priča šta i kako treba popravi, šta nije uredu, ko je
lopov u smjeru sve se to zna, ali neće oni da kažu javno i itd.
Na temu moje
prezentacije „Mladi kao učesnici u predizbornim kampanjama u svojim političkim
partijama“ pričala sam o motivaciji, o faktorima koji su bili presudni da više ne
šutim na stvari koje mi smetaju, da ne očekujem ništa od starijih generacija „političara“,
i da u mojoj zemlji u poređenju sa drugim evropskim zemljama jedini problem
nije politika, već nekolicina ljudi koji kreiraju ovakvu politiku.
Zato ako si
mlad/a budi dovoljno lud/a i reci glasno što ne valja i daj sve od sebe da
pobijediš! Jer ako misliš pobijediti ne smiješ izgubiti!
Amela Topuz