Metalne šipke našeg djetinjstva

Našu igru na dječijem igralištu ograđenom žutom željeznom ogradom prekinuo je moj vrisak! Naime, ta zahrđala ograda, rasklimana od silnih detonacija uslijed rata, me je oborila na tlo i pala na moj stomak. Dok sam rukama pokušavala podići tu silu od ograde, moji vršnjaci su se od straha samo ukočili i gledali moj borbu. Jedino je osmogodišnja Maja bila najhrabrija, potrčala je prema meni i podigla tu ogradu.

Ja sam i dalje ležala, nepomično. Da opišem bolove, neprospavane noći, strah od bolnice, dane bez koračanja nedostaju mi riječi. Sjećam se samo kada je medicinska sestra vršila pregled uz pitanja, da li te boli, da sam joj postavila pitanje:“Hoću li preživjeti?“

Čudno je to kada sa svojih deset godina počnete razmišljati o životu, jednako kao i o smrt. Kada sve ono što ste poželjeli da budete u životu, kada porastete i dorastete, prekine jedna sekunda. I kada sve ono što ste doživjeli je tako malo, da bi moglo jedva stati na dvije stranice životne knjige.

Tom igralištu više nikad nisam prišla, iako je neko, poslije tankim daskama pričvrstio tu rasklimanu ogradu. Djeci koja su se tu igrala govorila sam o svojoj boli i savjetovala ih da biraju drugo mjesto za igru.

Danas ne mogu da oprostim ljudskoj gluposti, ludilu, neznanju koje natjera dijete da mrzi svoje igralište.

Danas ne mogu da oprostim generalima koji su gađali granatama dječiju igru, radost i osmijeh.

Danas ne mogu da oprostim „stručnjacima“, „ekspertima“ čiji radovi, izumi imaju veću cijenu od ljudskog života.

Danas ne mogu da oprostim starijim generacijama koje smatraju da svojom šutnjom pokazuju nevidljivu mudrost.

Danas je ugašen jedan dječiji život na dječijem igralištu. Razlog je dovoljno nepričvršena metalna šipka.

Moje Maje nažalost nije bilo tu da te spasi...

Dragi dječače suviše je vremena prošlo da bi krivili neke druge, nepoznate ljude i zato dragi dječače nemoj nam oprostiti što zaboravili kako je biti dijete i što smo odavno prestali biti ljudi.

Amela Topuz