2. oktobar- dan izbora!

Danas su roditelji ispratili svoje đake prvake, osnovce, srednjoškolske sa kućnog praga ili do škole, do učionice. Sjećam se, mene je mama prvi put odvela do škole, otac je bio na liniji. Još uvijek je buktao rat. Poslije rata radio je bez radnog vremena, neprijavljen kog privatnika, tako da je propuštao i priredbe u kojima sam učestvovala. Kada bi se vratio kući umoran, prepričavala bih mu kompletan program priredbe, ko je kada nastupao, koja se pjesma u horu pjevala, koji igrokaz igrao. „Kada je voda došla do grla“, moj otac je krenuo 'trbuhom za kruhom u bijeli svijet', kako bi prije svega meni, svojoj kćerki obezbijedio bolje uslove za život i školovanje.

Nije mogao da bude tu kada sam polagala prijemni za gimnaziju. Ali noć prije telefonskim pozivima bi me bodrio i ohrabivao riječima. Pri kraju školske godine uz osmijeh pitao bi me jesu li mi zaključene sve dvice, na što bih ja na njegovu šalu oštro reagovala uz ubjeđivanje da su sve petice u svjedočanstvu. 

Nije mogao da bude tu ni na dan kada sam diplomirala, nije mogao da bude tu ni kada sam preuzimala svoju diplomu, ni kada sam završila svoj zadnji ispit na master studiju, ali čuvala sam sve utiske kada bi došao kasno navečer kući nakon cijelog dana vožnje i polusnenim očima upijao moje riječi, moje uspjehe.

Međutim, valjda kao dijete prihvatite nekako tu razdvojenost, prihvatite da u ovoj zemlji za koju ste svoje najbolje godine u rovu i linijama proveli, u zemlji u kojoj imate i znanje i iskustvo ne možete pronaći posao zbog godina kojih sada imate,  ili da pronađete posao, a da ste pri tome niste prijavljeni i da nemate zdrastveno osiguranje, preko kojeg je osigurana vaša porodica. Možda  ustvari u ovim okolnostima niste  ni svjesni te razdvojenosti i nekako i ne razmišljate o njoj. Ali ne pamtim u životu da mi teže pada ta daljina kao večeras... Sutra počinje izborna kampanja. Njegova kćerka je kandidatkinja. I to prva na listi. I tu vijest primio je preko poruke koju sam mu poslala preko vibera. A onda me sav sretan nazvao da pita za sve detalje. Večeras smo se čuli preko telefona, gutala sam knedle u grlu, suze ionako nije mogao da vidi. Poželio mi je sreću. Gledat će, tražit će dane godišnjeg koje čuva za ovaj mjesec da dođe, da me podrži, da obavijesti one koje poznaje i da glasa za mene, za svoju kćerku, u nedjelju 2. oktobra.

I zato ne želim da odustajem, želim da se borim do kraja, da naša djeca, da nove generacije ne ostanu željna svojih roditelja zbog kriminalaca i lopova i svega neljudskog kojeg gledamo već decenijama.

Amela Topuz, nositeljica liste za Općinsko vijeće Novi Grad Sarajevo, Naša stranka

PRVI RAZRED

Septembar 1995. godina. Granate su još padale. Rat je još trajao, a ja još nisam napunila sedam godina, su bili razlozi mog neupisa u osnovnu školu, u školsku 1995/96 godinu.

Svaki dan, kroz prozor gledala sam svoje vršnjake iz ulice sa žutim i zelenim ruksacima na leđima (koje su dobili u školi, od strane humanitarnih organizacija), kako idu u školu.

Teta iz vrtića, koji je bio u podrumu u haustoru pored mog, mi je rekla da sam već porasla za školu i da u vrtić idu mala djeca, kada sam joj prišla i pitala je, da li se mogu upisati u vrtić.

Prošlo je već petnaest dana. Mama je ispirala neki veš na rijeci Dobrinji. Vode i dalje nije bilo u stanu. Ja sam mirno stajala pored nje. A onda sam počela da se svađam sa mamom optužujući je kako me svaki dan laže da će me upisati u školu. Objašnjavala sam joj povišenim glasom da želim ići u školu.

Kako je mami dosadilo moje svakodnevno zapitkivanje kada ću u školu, prekinula je ispiranje veša. Bacila je veš u lavor i ostavila ga u stanu, a potom uzela moju ruku, njena je još bila hladna i mokra od rijeke, i odvela me u školu.

To zapravo i nije bila škola. To je bio jedan stan. Garsonjera u prizemlju u susjednoj zgradi. Soba, učionica je imala nekoliko stolova od zida do zida, tako da je petero učenika sjedilo u jednoj klupi. Svjetlost u učionicu je jedva dopirala, obzirom da je ormar, služio kao štit, prekrio prozore. Prava školska zgrada se zapravo nalazila na prvoj liniji, u Aerodromskom naselju i imala je samo zidove na kojima su se vidjeli ožiljci granata. Prozori polupani od silnih detonacija. Školsko dvorište minirano.

Mama je objasnila učiteljici moju želju da idem u školu. Učiteljica je rekla da je potrebno provjeriti, obzirom da sam, faktički, zakasnila petnaest dana sa upisom. Međutim, nakon kratkog razgovora sa mnom uvjerila se i sama da tih petnaest dana izostanka za mene neće biti nikakva prepreka da savladam gradivo.

Prva slika iz školske klupe školske 1995/96 godine

Zvanično krenula sam u školu sedamnaesti dan. Sjela sam u zadnju klupu u kojoj je jedino bilo slobodno mjesto. Kada sam sjela u svoju klupu, počela sam plakati. Željela sam i mama da ostane sa mnom. Učiteljica mi je prišla i tješila me. Pružila mi je nekoliko korištenih knjiga, koje su sada bile u mome vlasništvu. Tanku plavu svesku na kojoj je pisalo UNICEF. Ruksak nisam dobila. Nije ih više bilo. Tako da sam prvi razred nosila plavo-rozi ruksak, koji je moj otac nosio na liniju, na Treskavicu. Kada je uspio pronaći veći ruksak, ovaj je meni poklonio. Bio je to dobar ruksak u kojem sam nosila svoje već korištene knjige, UNICEF svesku, olovku, užinu koju nisam uspjela pojesti za vrijeme velikog odmora koji je bio u učionici, jer sam jako malo količinski jela kao dijete, i petice.

Prvi razred školske 1995/96 godine završila sam s odličnim uspjehom sa svim zaključenim peticama. Prvi razred školske 1995/96 godine završila sam sa ukupno 67 opravdanih časova, obzirom da zbog svog lošeg apetita i slabašnog imuniteta, povišena temperatura i grlobolja su me pratile skorom svakih petnaest dana. Prvi razred školske 1995/96 godine završila sam i sa ukupno šesnaest i po kilograma, kao najmršavije dijete u razredu.

Prva đačka knjižica iz školske 1995/96 godine

I svaki put kad moji koraci dođu do novog sazidanog zida, kada moje poteze zaustave barikade satkane od nepoznatih riječi, kada se moj uspjeh oklizne na zle jezike, sjetim se uvijek te male, mršave, ali nevjerovatno uporne Amele koju tada ništa nije zaustavilo da uspije. I da bude najbolja.

Amela Topuz

ZAGRLJAJ

Zahvaljujući Grasovim neredovnim, preskočenim, linijama, često imate priliku da upoznate na stanici različite ljude koji su krenuli na različita mjesta i sa različitim životnim pričama.

U svom tom čekanju i nerviranju oko preskočenog reda vožnje, gledanja na sat, psovanja u sebi, ljudi vam se prosto otvore i povjere...

Prišla mi je jedna žena s pitanjem da li znam kada je sljedeći autobus. Žurila je na posao. Već je kasnila. A trebalo je ranije da dođe da očisti prostorije, kako bi radnici mogli započeti sa svojim poslom.

Pitala me, hoću li i ja zakasniti u školu? Nasmijala sam se. Nasmijala se i ona kada sam joj rekla koliko godina imam i kada sam joj rekla svoju realizovanu ambiciju da završim sve školske obaveze što prije i da budem odrasla i svoja.

Žena je bila oduševljena mojim postignućem, a ujedno iznenađena mojim mladolikim izgledom. Ja tog jutra i nisam nešto bila ambiciozna, pa sam onako iskoristila jocker uobičajne floskule i rekla kako škola danas i nije na cijeni, niti vrijedi.

I prije nego sam završila sa uobičajnom retorikom, žena me prekinula s riječima:“Niste u pravu, škola je ipak škola.“

A onda mi je ispričala svoju priču. Završila je samo četiri razreda. A kako njen otac ne bi platio porez državi, odlučio je da nastavi školovanje, pa je zahvaljujući porezu završila osam razreda. Bila je odlična učenica i željela je, voljela je ići u školu.

Međutim, srednja škola bila je udaljena od mjesta u kojem je živjela. I male su šanse bile da pohađa i srednju zbog nepostojanja prevoza. Ali, njen dajdža se ponudio njenom ocu, da može stanovati kod njega dok završi srednju. Njen otac je to odbio sa riječima da je žensko i da joj neće trebati škola. Da joj je osam razreda sasvim dovoljno.

Prošlo je još par godina od tada, a ona se potom i udala. I danas živi sa dvoje djece, (jedna se kćerka već udala) i mužem koji zbog iznenadne bolesti ne može da radi, pa da bi mogla školovati djecu, radi, čisti po stanovima i firmama bez da je prijavljena i zdravstveno osigurana. Njen jedini cilj je da njena djeca budu obrazovana.

Kad smo već razmijenile imena, rekla mi je:“Amela, ja svom ocu nikad nisam oprostila što me nije pustio da se školujem. Sada bih barem imala posao i bila bih prijavljena. Imala bih i bolju platu, ...škola je ipak škola.“

Oči su joj bile pune suza. Nisam ništa odgovorila, samo sam je zagrlila...

Na osnovu jučerašnjih rezultati popisa u Bosni i Hercegovini živi 2,82% nepismenog stanovništva. Koliko se žena krije u ovim procentima koje se nisu  školovale, samo zato što su bile žene?

Amela Topuz