Trg sarajevske olimpijade - ulica mog djetinjstva

Za bilo koji „ratni“ dokument u polje adrese morali biste napisati bivši naziv ulice, pa onda novi naziv. U polje bivše nalazila se ulica Petra Drapšina, a u polje nove ulica Trg sarajevske olimpijade.

O Petru znam koliko i wikipedia (https://hr.wikipedia.org/wiki/Petar_Drap%C5%A1in ), a o sarajevskoj olimpijadi malo više, s obzirom da internet stranice, a ne školski udžbenici imaju više podataka.

Međutim na „kantonalnoj“ web stranici, ulica Trg sarajevske olimpijade je zamijenila ustvari tri bivše ulice, Petra Drapšina, Olimpijskih pobjednika i Trg sedam sekretara SKOJ-a.

Ne treba dugo razmišljati, jedino u čemu smo do sada efikasni kroz historiju i sada bili jeste promijeniti nazive ulica, trgova, škola, ustanova i itd. Ostalo promijenit' će se samo od sebe ili možda se ništa ne treba mijenjati.

Nedavno, gledajući album svojih slika iz djetinjstva, pronađoh jednu sa krova atomskog skloništa baš u ulici Trg sarajevske olimpijade, jer nisam baš sigurna da li je atomsko sklonište pripadalo ulici Petra Drapšina, ili Olimpijskih pobjednika ili pak Trgu sedam sekretara SKOJ-a. Na internet stranicama nema tih podataka.

Na toj slici osim što stojim na jednoj roli, jer je mama zabranila na dvije, zato što je drug iz razreda slomio ruku, vidi se dio atomskog skloništa.

Prostorije tog atomskog skloništa u ratu služile su kao učionice, kao sale u kojima su se održavale maturalne večeri. Poslije je krov bio odličan za igranje žmire, gdje je pola djevojčica željno isčekivalo da baš najljepši dječak iz ulice, Zlaja, žmiri i traži sve nas. 

 

Maj 1996. godina

Nekad poslije, možda je to bila 1996. ili 1997. godina, došli su Talijani u našu ulicu. To je bila grupa mladih čiji je glavni posao bio da zabave nas mališane kroz razne igre, ples, pjevanje, crtanje. Tih dana dobili smo toliko olovaka, kreda, kolaž papira. Učili smo pjesme, brojeve, pravili od kartona kućice, na svakom dijelu ulice kredama pisali i crtali naša imena, cvijeće... Čak smo i pričali sa njima, oni nama postave pitanje na talijanskom, mi njima odgovarali na našem. I savršeno smo se razumijeli. Cijela ta predstava odvijala se upravo na krovu atomskog skloništa u ulici Trg sarajevske olimpijade. 

Danas, krov atomskog skloništa postalo je utočište ogromnih novoizgrađenih, poslovnih prostora, koji većinom zjape prazni. Otvori se pekara, pa se zatvori. Otvori se kafić, pa  se zatvori. Proširi se drugi poslovni prostor. Dobro, rade tu i tri prodavnice. Ali krov skloništa kakav je nekad bio, više ne postoji. Sa dna skloništa, pri ulazu viri smeće, prljava voda, pa i pokoji miš koji se vješto skriva od gladnih mački. Ploče koje su ga okruživale su polomljene.

Oni koji se sjećaju i koji su preživjeli devedesete, složite će se da je Trg možda bolje izgledao tada, nego sada. O svim ovim razlozima koje sam navela nisam pisala u svojoj inicijativi koju sam pokrenula 29.10. 2015. na sjednici Općinskog vijeća Novi Grad. Napisala sam da Trg treba hitnu sanaciju!!!

Oktobar 2015.

                                                                                                                                              Amela Topuz

Metalne šipke našeg djetinjstva

Našu igru na dječijem igralištu ograđenom žutom željeznom ogradom prekinuo je moj vrisak! Naime, ta zahrđala ograda, rasklimana od silnih detonacija uslijed rata, me je oborila na tlo i pala na moj stomak. Dok sam rukama pokušavala podići tu silu od ograde, moji vršnjaci su se od straha samo ukočili i gledali moj borbu. Jedino je osmogodišnja Maja bila najhrabrija, potrčala je prema meni i podigla tu ogradu.

Ja sam i dalje ležala, nepomično. Da opišem bolove, neprospavane noći, strah od bolnice, dane bez koračanja nedostaju mi riječi. Sjećam se samo kada je medicinska sestra vršila pregled uz pitanja, da li te boli, da sam joj postavila pitanje:“Hoću li preživjeti?“

Čudno je to kada sa svojih deset godina počnete razmišljati o životu, jednako kao i o smrt. Kada sve ono što ste poželjeli da budete u životu, kada porastete i dorastete, prekine jedna sekunda. I kada sve ono što ste doživjeli je tako malo, da bi moglo jedva stati na dvije stranice životne knjige.

Tom igralištu više nikad nisam prišla, iako je neko, poslije tankim daskama pričvrstio tu rasklimanu ogradu. Djeci koja su se tu igrala govorila sam o svojoj boli i savjetovala ih da biraju drugo mjesto za igru.

Danas ne mogu da oprostim ljudskoj gluposti, ludilu, neznanju koje natjera dijete da mrzi svoje igralište.

Danas ne mogu da oprostim generalima koji su gađali granatama dječiju igru, radost i osmijeh.

Danas ne mogu da oprostim „stručnjacima“, „ekspertima“ čiji radovi, izumi imaju veću cijenu od ljudskog života.

Danas ne mogu da oprostim starijim generacijama koje smatraju da svojom šutnjom pokazuju nevidljivu mudrost.

Danas je ugašen jedan dječiji život na dječijem igralištu. Razlog je dovoljno nepričvršena metalna šipka.

Moje Maje nažalost nije bilo tu da te spasi...

Dragi dječače suviše je vremena prošlo da bi krivili neke druge, nepoznate ljude i zato dragi dječače nemoj nam oprostiti što zaboravili kako je biti dijete i što smo odavno prestali biti ljudi.

Amela Topuz

Zbogom ljudožderi!

Ovih dana nekako se trudim da žmirim i da ne izgovorim sve one riječi koje vidim, čujem i osjetim...

I danas je avion prepun mladosti, nade, ambicije i razočarenja poletio iznad ove lijepe zemlje i otišao daleko na Zapad. Oči kroz prozor aviona nisu pogledale ni vijugavu Bosnu, niti plavi Vrbas, niti Bjelašnicu, visoki Vlašić, niti ravnu, zelenu Posavinu.

Dok lajkam i ispisujem komentare sreće na statuse svih onih koji su odlučili otići odavde jednom zauvijek, gutam knedle i onako pitam se zašto nemam snage da rukama zdrobim sve one koje...

Gle, pa ti imaš apsolutno sve predispozicije da uspiješ. Da budeš uspješan!

Tvoj otac je dao život za ovaj grad. Njegovo ime je na tabli tamo gdje je svojim tijelom stao ispred tenka bez metka. Njegove ruke stajale su u zraku. Želio je mir. Tražio je mir.

Ti si sve ovo vrijeme borio se za petice, kao da niti jedna druga ocjena ne postoji i ne smije biti u tvom svjedočanstvu.

Ti si sve ovo vrijeme bio primjer svima. Ti, baš ti, bio si pravi primjer svima u rečenicama, i nastavnicima, i roditeljima i svojim vršnjacima.

Ti si sve ovo vrijeme nekako imao i sreću da ne studiraš po bolonjskom procesu, pa te s pravom zovu diplomirani, VSS.

Ti si sve ovo vrijeme trudio se raditi i za minimalac, i za određeno, i za prekovremeno...

Jedino u ovom gradu mogao nisi...raditi, stvarati, za sebe, za druge, za svoju djecu.

Dok kod table sa imenom tvoga oca budu stajali ljudi u čistim, markiranim odijelima sa blještećim kravatama bez obraza i prljavim, lopovskim rukama izgovarajući napamet naučene prazne riječi, ti ćeš biti daleko.

Dok budu pričali kako su najbliži ljudi tvoga oca zaboravljeni zbog ovih ili onih, nikad zbog njih, ti ćeš i tada biti daleko.

Dok budu tražili tvoje ime upisano na blijedoj teci, davno bačenoj u ladicu, u toku izborne kampanje, ti ćeš tada biti daleko.

I dok si pakovao kofere u koje si mogao spakovati samo svoje znanje, srdžbu i gnjev prema svemu što ostavljaš, niti jedna ruka nije te zaustavila, niti jedne usne nisu prošaputale:“Stani.“

„Nijedna suza, nimalo volje

Nijedna slutnja, ni glas

A moglo je bolje...“

https://www.youtube.com/watch?v=twwtAFFsfXY

Amela Topuz