Ovih dana nekako se
trudim da žmirim i da ne izgovorim sve one riječi koje vidim, čujem i
osjetim...
I danas je avion
prepun mladosti, nade, ambicije i razočarenja poletio iznad ove lijepe zemlje i
otišao daleko na Zapad. Oči kroz prozor aviona nisu pogledale ni vijugavu
Bosnu, niti plavi Vrbas, niti Bjelašnicu, visoki Vlašić, niti ravnu, zelenu Posavinu.
Dok lajkam i ispisujem
komentare sreće na statuse svih onih koji su odlučili otići odavde jednom
zauvijek, gutam knedle i onako pitam se zašto nemam snage da rukama zdrobim sve
one koje...
Gle, pa ti imaš
apsolutno sve predispozicije da uspiješ. Da budeš uspješan!
Tvoj otac je dao
život za ovaj grad. Njegovo ime je na tabli tamo gdje je svojim tijelom stao
ispred tenka bez metka. Njegove ruke stajale su u zraku. Želio je mir. Tražio je
mir.
Ti si sve ovo
vrijeme borio se za petice, kao da niti jedna druga ocjena ne postoji i ne
smije biti u tvom svjedočanstvu.
Ti si sve ovo
vrijeme bio primjer svima. Ti, baš ti, bio si pravi primjer svima u rečenicama,
i nastavnicima, i roditeljima i svojim vršnjacima.
Ti si sve ovo
vrijeme nekako imao i sreću da ne studiraš po bolonjskom procesu, pa te s
pravom zovu diplomirani, VSS.
Ti si sve ovo
vrijeme trudio se raditi i za minimalac, i za određeno, i za prekovremeno...
Jedino u ovom gradu
mogao nisi...raditi, stvarati, za sebe, za druge, za svoju djecu.
Dok kod table sa
imenom tvoga oca budu stajali ljudi u čistim, markiranim odijelima sa
blještećim kravatama bez obraza i prljavim, lopovskim rukama izgovarajući
napamet naučene prazne riječi, ti ćeš biti daleko.
Dok budu pričali kako
su najbliži ljudi tvoga oca zaboravljeni zbog ovih ili onih, nikad zbog njih,
ti ćeš i tada biti daleko.
Dok budu tražili
tvoje ime upisano na blijedoj teci, davno bačenoj u ladicu, u toku izborne
kampanje, ti ćeš tada biti daleko.
I dok si pakovao
kofere u koje si mogao spakovati samo svoje znanje, srdžbu i gnjev prema svemu
što ostavljaš, niti jedna ruka nije te zaustavila, niti jedne usne nisu
prošaputale:“Stani.“
„Nijedna suza,
nimalo volje
Nijedna slutnja,
ni glas
A moglo je bolje...“
Amela Topuz

...I stacemo goli i sami
OdgovoriIzbrišiPred ovo ledeno nebo i mrak
Mirise pelin, pusto polje,
Ocvale ruze i med
A moglo je bolje