ŠIROKA MAJICA

Roditelji moje generacije nakon potpisanog Sporazuma, odlučili su ipak dugo očekivani mir, i vanjski i unutrašnji, potražiti preko atlantske bare. A onda, nedugo zatim, doputovala je vijest kod nas, da baš tamo u Americi, ti je potrebno samo radno odijelo i pidžama.

Po radom odijelu i pidžami reklo bi se da i mi, kao tranzicijska zemlja ne zaostajemo puno za SAD-om, jer nekad i samu sebe uhvatim da poslije posla obučem pidžamu, tješeći se riječima:“Rano li si počela, a ni trideset ti leta nije.“

U poređenju sa Sjedinjenim Američkim Državama, nedavno mi je u ruke dospjela knjiga Sheryl Sandberg „Ustrajnost, žene, poslovi i vođenje“ koja se bavi balansiranjem života žena između posla, odnosno karijere, braka, djece, pa i vlastite sebe. U jednom dijelu se spominje da kada zaposlena žena zatrudni imamo dvije scene. Prva scena je da se budućem ocu odmah čestita, a budućoj majci, bez čestitanja, postavi pitanje:“A šta ćeš sa poslom?“

Znam da će ovi što čitaju sljedeću rečenicu, pomisliti, ma šta ovo ona majketi piše, ali eto, probajte onako pomisliti kako bi to bilo kada bi se ove dvije scene zamijenile, odnosno da se budućoj majci samo čestita, a da budućeg oca pitamo šta će sa poslom.

No, vratimo se sada ipak u našu realnu realnost. U Bosni i Hercegovini kada zaposlena žena zatrudni imate više scena. I to scene čiji žanr ne možete razaznati na prvu. Da li je drama ili je možda ipak horor?

U prvoj sceni, još u samome uvodu, činjenica da je u drugom stanju, žena svjesno potiskuje, na način da po nekoliko puta radi testiranje, testovima koje je kupila u par različitih apoteka, vjerujući da će makar jedan od njih pokazati da nema potrebe za brigom. Naravno neizostavno je i informisanje putem različitih internet foruma, koje nakon što pročita jednim klikom briše u historiji pregleda.

Zašto sam navela brigu, zato što za zaposlenu ženu, trudnoća jeste briga. Briga koja je zapravo veliko čuvana tajna, jer vijest ne dijeli nikome, pa čak ni svojim bližnjim. A u želji da svoju tajnu što duže čuva samo za sebe, postavlja različite putokaze, ne bi li druge povukla u kontra smjer. Tipa, započinje priču o virusu u gradu zbog kojeg povraća, zatim pred svojim kolegicama, dušmanicama na poslu odlazi do toaleta držeći u ruci pakovanja uloška sa krilcima i itd. A kada potroši sve te džokere koje je čuvala u rukavu i kada nove kilograme više ne može da sakrije u staroj majici, obuče novu široku majicu, dovoljno široku i dovoljno crnu da sakrije i prekrije sve. Obraze će obrazložiti stresom zbog kojeg se kao udebljala ili će se izvući na opravdanje hormonalnog poremećaja, kako nešto nije uredu, ali doktori su joj rekli da će biti ok nakon terapije koju popije.

Sjedila sam nedaleko od njih držeći plastičnu čašu vode. Slušala njihov razgovor. Jedna je pitala za savjete, a druga ih je potpuno besplatno davala. A potom je rekla da nakon svog porodiljskog njen povratak na posao nije bio moguć, dobila je otkaz.

„Kako to, pa to nije po zakonu“, pitala je ova što je tražila savjet.

„Koji zakon? Nema zakona, sve može kod privatnika“, odgovorila je ova što je nudila besplatne savjete.

Ne mogavši se suzdržati, upitah je, da li je njen poslodavac bio muškarac ili žena.

„Žena“ odgovori ona, pa dodade:“ i to prijateljica moja mame“.

Rukama zgnječih praznu plastičnu čašu u kojoj je ostalo nekoliko kapi vode, potom bacih je u kantu, opsovah u sebi i upitah se:“ Zašto smo takve?!“

Amela Topuz

I okanite se više rata, jebo vas rat!!!

Profesor sporta je vratio druga iz razreda na klupu zato što je došao u trenerci u boji vojne uniforme. Nakon svih dana i noći koje je profesor proveo u rovu, još da mu balavac, koji ni deset godina nema dolazi u takvoj trenerci. To je iskreno jedini potez koji sam zapamtila, obzirom da potezi u sportovima, poput košarke i rukomenta, a koje nam je profesor pokazivao i nisu mi nešto bili zanimljivi.

Prije nekoliko dana na drugi poslani mail sa subject-om „Prijavi se-postani oficir“, sam odgovorila:

Poštovani,

Već drugi put mi šaljete ovaj mail. Zaista ne zanima me ova pozicija.

Hvala.

Lijep pozdrav i ugodan dan!

Amela Topuz

...i nisam imala namjeru ovih dana osvrtati se na sve ove gluposti, idiotluke koji haraju socijalnim mrežama, portalima, željela sam biti pozitivna. Ali u svoj toj pozitivi, vidim, čujem šta ljudi pričaju, pišu... PA DOBRO LJUDI JESTE LI VI NORMALNI?!

Nakon svega što smo prošli, nakon što smo se najeli govana i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane, je li nam opet treba sukob da dođemo tobe?!

Koji više crni rat?! Pa pola porodice mi je pobijeno u ratu zbog imena, da još uvijek tragam za njihovim kostima. Koga sada trebam da izgubim, za kime sada treba da tragam?!

Nakon Žuča i Treskavice, nakon čišćenja zgrada od razbijenih stakala od granata i vrijednog rada bez dana upisanog radnog staža, mog ste oca sa svojom „samo daj meni“ politikom, koju ste krojili kao tzv. podrumaši, otjerali u „bijeli svijet“ da „rinta“, da obezbijedi normalan život svojoj porodici.

Nakon silnih stipendija i pohvala, desetki upisanih u indexu, moje prijatelje ste također poslali da traže svoje zaposlenje po „bijelom svijetu“, jer vaša djeca koja se ne znaju okrenuti za sobom, postali su preko noći „traženi radnici sa iskustvom“ u javnim kompanijama, sa kupljenim diplomama iz drugog entiteta, jer na fakultetim u Kiseljaku i na Sokocu nije vam bilo važno koji se jezik izučava, kojim pismom se piše...

I ne samo moje, mnoge ste nogom šutnuli zajedno sa koferima preko granice. 80.000 mladih je otjerano iz ove lijepe zemlje.

I ko će za vas da ratuje?! Ko će za vas uzeti puške?! Za vaše guzice, za vaše vile, za vaše četverosobne stanove u centru grada, za vaš Audi sa tamnim staklima sa alu felgama i top opremom, za vaše ilegalno sazidane vikendice na obroncima naših planina, za vaše direktorske pozicije bez objavljenog konkursa?!

Ja neću da idem odavde, ne želim da idem odavde! Ako su (u ratu) u mom haustoru živjeli i preživjeli svi,  i Slobodan, i Minka, i Jadranko, i Atif, i Zdravko, i Bedra, i Ćamil, i Nađa, i Juso, i Amira, i Mićo, i Safija, i Nada, i Mirza, mogu i sada! Tako je bilo i tako će ostati! U moj dom su uvijek dobro došli svi ljudi, bez obzira kako se zvali!

Dosta je više njihove retorike iz udobnih fotelja. Ne dajte da vas glupe glave zavade, jer ništa bolje i ne znaju, nego da zavađaju. Zapamtite, da ljudi koji ništa ne znaju, samo stvaraju sukobe! Nisu u stanju bili ni za 20 godina da poprave ruševine, pogledajte nam fasade zgrada, pogledajte nam privatizovanih kompanija, pogledajte nam javnih komunalnih preduzeća? Kada nemaju talenta da grade, imaju jezik da ruše! Zato začepite im usta vedrim osmijehom i znanjem koje nemate gdje da pokažete, jer radna mjesta svojim kvazireformama ubijaju svakog dana! Budite hrabri i ponizite njihovu oholost, neznanje, loše poteze zbog kojih svi ispaštamo! Šutnja je najgora, jer šutnjom ubijamo i sebe, i sve oko nas.

I okanite se više rata, jebo vas rat!!!

 Amela Topuz

Broj za bolji komšiluk

U nedelju su izbori. Danas, dok šetam sa kolegama iz Naše stranke, obilazeći naš komšiluk posljednji put u ovoj kampanji, pred početak izborne šutnje, prolazim ulicom svoga djetinstva, svog ratnog djetinstva. Sa lijeve strane mog prozora, bilo je naše igralište, mrežu na košu smo mi improvizovali, a ja sam tada bila previše slabašna i mala da bacim loptu dovoljno visoko za koš. Pored igrališta bili su rovovi, koje smo poslije rata koristili za igru žmire. Kasnije su ih zatrpali bagerima, ali još uvijek se ocrtavaju krivudavi prolazi, zarasli u travu. Pored rova, bilo je groblje, svih onih komšija iz naše ulice koji su nas zauvijek napustili devedesetih, ali zbog sigurnosti bili su baš tu ukopani, jer gradsko groblje bilo je ne samo daleko, nego i rizično. Iza je bio veliki parking koji je služio odlaganje smeća, zbog kojeg su nam se pred kraj rata pojavili i miševi, pa smo svi na balkonima imali po jednu mišolovku. Lukavičku cestu koja nas je odvajala od brda Mojmila nismo prelazili, iako su na brdo Mojmilo išli roditelji, ne bi li na njegovoj zemlji posadili neko povrće, tek za preživjeti. Nekako najudaljenija tačka bila je srušena velika kuća, sadašnji hotel i benzinska pumpa Imzit...

Čini mi se kao da sam se još jučer igrala ovdje, a zapravo je trinaest godina kako živim u drugoj ulici. Ono što se popravilo nakon rata, to se i popravilo, ostalo je sve ostalo na nekom čekanju. Moje djetinstvo bilo je takvo kakvo je bilo i ostalo je u uspomeni. Zatvaram oči i zamišljam bolju budućnost. Čiste i sigurne ulice, razdraganu djecu koja se igraju žmire u parkovima. Vidim mlade koji sviraju gitaru u školskom dvorištu. Vidim komšiju koji klofa ćilime, dok ga supruga zove na ručak jednog nedjeljnog prijepodneva. Velika porodica upravo se pakuje za odlazak na more. Otvaram oči, sretna i nasmijana, shvatajući da sam upravo zamišljala svoju i budućnost moje djece. A, na onoj nekad najudaljenijoj tačci sa mog prozora, stoji moja slika, plakat sa porukom:“Budimo dobre komšije“. Pa zar tražimo previše? Vaša komšinica sa broja 1.

Amela Topuz