Premijeru, ima li te opreme?

Još uvijek me probude momenti, kada sebe pitam kojim mi je đavo sve ovo trebalo, kada bih najradije sve ostavila i bacila, pravila se da ništa ne vidim i ne čujem, a onda povukla se u neku svoju sobu, gdje bih pisala scenarije boljeg života. Ali tu i tamo sretnem svog vršnjaka koji me zabrinuto pita kako ide i ujedno tapšući po ramenu mi odgovori, da ne odustajem i da se borim. 

Pa se ponovo vratim na početak i sjetim se da sam u sve ovo ušla kako ne bih šutila.

U zadnje vrijeme ne mori nas više ta globalna finansijska kriza, koliko zapravo nesigurnost. Nema dana da prođe da ne saznam kako je nekom auto ukradeno, razbijeno, obijeno. Nema dana da ne saznam kako je neka prodavnica ili poslovnica opljačkana. Nema dana da se ne desi saobraćajni udes i da su životi zbog brzine izgubljeni.

Sjećam se u svojim prvim punoljetnim danima, satima sam ubjeđivala i molila mamu da ostanem vani do iza ponoći, a sada kada više to odobrenje ne trebam, ponoć mi nekako postaje sve dalja i dalja. Kao da je neko u ovom gradu uveo „policijski čas“ u 22 sata. 

Prema statističkim podacima Treće policijske uprave reklo bi se da smo sigurniji, nego u 2014. godini, jer je zabilježen pad prijavljenih krivičnih dijela. Moje negodovanje, zvocanje da navedeni podaci nisu realni, saslušao je načelnik navedene uprave, i ujedno mi odgovorio da policija dobro radi svoj posao, ali da nije adekvatno opremljena. Neću govoriti o minornim brojevima s kojima se trenutno raspolaže, ali našoj policiji nedostaju i vozila, i motorole, i fotoaparati, pa čak i policajci. 

I onda shvatite da vaš život i vaša imovina zapravo zavise od jednog „neispaljenog“ blica na aparatu, jednog neposlanog signala na motoroli, jednog vozila koje neće na mjesto zločina doći i jednog policajca kojeg na uviđaju nema. 

Onako u šoku već dva dana vrtim u glavi sve ove podatke. Policija nije u nadležnosti lokalne zajednice tj. općina, ali jeste Kantona, te petak večer provedoh istraživajući i analizirajući rasprave i cifre za budžet Kantona Sarajevo za 2016. godinu. Između ostalog nađoh i obraćanje premijera, u kojem je naveo kako će prioritet u ovoj godini biti materijalno osposobljavanje policije Kantona Sarajevo.

Danas je 28.2.2016. godine, sutra će biti tačno dva mjeseca otkako je budžet usvojen. Za dva mjeseca moglo se već puno toga kupiti i nabaviti, da se htjelo. 

Stoga, premijeru Konakoviću, ima li te opreme za policiju, jer sigurnost nam je već odavno postala nesigurna?

Amela Topuz

Kanton Sarajevo na prodaju

Nije svaki asistent za profesora, niti svako ko želi biti profesor, može biti dobar profesor. Međutim, Bolonja je kao TV emisija „Sve za ljubav“ pomogla svima u ostvarenju želja. Između ostalog i onima profesorima koji su željeli pun amfiteatar, dodijelila je u silabusu dodatne bodove studentu po osnovu prisustva na predavanjima. Naravno, neki profesori za takvo bodovanje nisu imali potrebe, dok za druge profesore to je bio spas od predavanja u praznom amfiteatru. 

Ja sam pretežno išla na sva predavanja, s tim da sam uvijek kao kec u rukavu znala izvući knjigu iz torbe, kojoj bih poklonila svoju pažnju, umjesto predavanjima koji su ustvari bila samo čitanje sa preopterećenih, ispisanih malim fontom slova, slideova. 

Te sedmice, čitala sam „Zatvorsku ptičicu“ od Kurta Vonneguta iz koje možete mnogo više da naučite o finansijskoj krizi, nego što bi ijedan od profesora, starog sistema, mogao da vam objasni.

Profesorica je ušla u amfitetatar i predavanja su počela. Ja sam već sjedila u nekom četvrtom redu i uzela u ruke „Zatvorsku ptičicu“, vjerujući da ću i narednih minuta do prve pauze slušati čitanje sa slideova. Međutim, profesorica je koračala amfiteatrom i pogledom tražila odgovore od studenata na njena pitanja. Njena pitanja su bila u smjeru ko je kriv, ko je odgovoran i kako se problem može riješiti, nabrajajući primjere iz poluživih komunalnih preduzeća Kantona Sarajevo.

Zatvorsku ptičicu sam zatvorila.

Jedan od studenata je podigao ruku i rekao kako zapravo država treba da riješi problem. Profesorica se glasno nasmijala i pitala ga koja država?! U nadi da objasni svoj smijeh, studentu je odgovorila da je kanton u kojem živi ustvari država.

Kada malo bolje pogledamo sve te nadležnosti i zakone, kanton i jeste za neke država, dok za mene je Kanton Sarajevo još jedno u nizu vozila koje je prešlo i godine,  i kilometre, i koalicione vlasnike, ali servisiralo se nije.

Tu i tamo neko je dolio najjeftinije ulje i na vatru, i u motor, kupljeno na prvoj, najbližoj benzinskoj pumpi, smatrajući da je dovoljno da pali i da ide. O zamjeni filtera niko nije razmišljao. A toliko su  se i filter zraka, i filter polena zaprljali da smo kao modni dodatak počeli nositi zaštitne maske. Ali strpit ćemo se, sad će lijepo vrijeme, sad će proljeće, otvorit ćemo prozore da se prolufta. Naspi gorivo i neka ide dalje.

Neka ide dalje na zimskim gumama, kojima se šara više izbrisala, ali spremite lance da stavite ako padne milimetar snijega. Neka ide dalje uprkos škripi i prednjih i zadnjih potrošenih disk pločica. Kome škripa smeta neka ne sluša, ne mora se na svaki zvuk reagovati.

Neka ide dalje bez obzira što ni slaba ulična rasvjeta, niti jedino ispravna signalizacija u lijevom faru ne može osvijetliti izbrisanu, punu traku na autoputu.

Neka ide dalje, uz neugodan miris spaljene lamele, neka ide dalje na krivim felgama, neka ide dalje sa istrošenim prednjim i zadnjim diskovima, neka ide dalje bez ikad urađenog velikog servisa, jer može još ovaj Kanton Sarajevo da se vozi, da se troši, da pali, da se gura i da izgura, dok se ne proda. 

Nije svaki asistent za profesora, niti svako ko želi biti profesor, može biti dobar profesor. Nije svako za vozača, niti svako ko želi biti vozač, može biti dobar vozač. Nije svako za zastupnika Kantona Sarajevo, niti svako ko želi biti zastupnik, može biti dobar zastupnik.

Amela Topuz

Trg sarajevske olimpijade - ulica mog djetinjstva

Za bilo koji „ratni“ dokument u polje adrese morali biste napisati bivši naziv ulice, pa onda novi naziv. U polje bivše nalazila se ulica Petra Drapšina, a u polje nove ulica Trg sarajevske olimpijade.

O Petru znam koliko i wikipedia (https://hr.wikipedia.org/wiki/Petar_Drap%C5%A1in ), a o sarajevskoj olimpijadi malo više, s obzirom da internet stranice, a ne školski udžbenici imaju više podataka.

Međutim na „kantonalnoj“ web stranici, ulica Trg sarajevske olimpijade je zamijenila ustvari tri bivše ulice, Petra Drapšina, Olimpijskih pobjednika i Trg sedam sekretara SKOJ-a.

Ne treba dugo razmišljati, jedino u čemu smo do sada efikasni kroz historiju i sada bili jeste promijeniti nazive ulica, trgova, škola, ustanova i itd. Ostalo promijenit' će se samo od sebe ili možda se ništa ne treba mijenjati.

Nedavno, gledajući album svojih slika iz djetinjstva, pronađoh jednu sa krova atomskog skloništa baš u ulici Trg sarajevske olimpijade, jer nisam baš sigurna da li je atomsko sklonište pripadalo ulici Petra Drapšina, ili Olimpijskih pobjednika ili pak Trgu sedam sekretara SKOJ-a. Na internet stranicama nema tih podataka.

Na toj slici osim što stojim na jednoj roli, jer je mama zabranila na dvije, zato što je drug iz razreda slomio ruku, vidi se dio atomskog skloništa.

Prostorije tog atomskog skloništa u ratu služile su kao učionice, kao sale u kojima su se održavale maturalne večeri. Poslije je krov bio odličan za igranje žmire, gdje je pola djevojčica željno isčekivalo da baš najljepši dječak iz ulice, Zlaja, žmiri i traži sve nas. 

 

Maj 1996. godina

Nekad poslije, možda je to bila 1996. ili 1997. godina, došli su Talijani u našu ulicu. To je bila grupa mladih čiji je glavni posao bio da zabave nas mališane kroz razne igre, ples, pjevanje, crtanje. Tih dana dobili smo toliko olovaka, kreda, kolaž papira. Učili smo pjesme, brojeve, pravili od kartona kućice, na svakom dijelu ulice kredama pisali i crtali naša imena, cvijeće... Čak smo i pričali sa njima, oni nama postave pitanje na talijanskom, mi njima odgovarali na našem. I savršeno smo se razumijeli. Cijela ta predstava odvijala se upravo na krovu atomskog skloništa u ulici Trg sarajevske olimpijade. 

Danas, krov atomskog skloništa postalo je utočište ogromnih novoizgrađenih, poslovnih prostora, koji većinom zjape prazni. Otvori se pekara, pa se zatvori. Otvori se kafić, pa  se zatvori. Proširi se drugi poslovni prostor. Dobro, rade tu i tri prodavnice. Ali krov skloništa kakav je nekad bio, više ne postoji. Sa dna skloništa, pri ulazu viri smeće, prljava voda, pa i pokoji miš koji se vješto skriva od gladnih mački. Ploče koje su ga okruživale su polomljene.

Oni koji se sjećaju i koji su preživjeli devedesete, složite će se da je Trg možda bolje izgledao tada, nego sada. O svim ovim razlozima koje sam navela nisam pisala u svojoj inicijativi koju sam pokrenula 29.10. 2015. na sjednici Općinskog vijeća Novi Grad. Napisala sam da Trg treba hitnu sanaciju!!!

Oktobar 2015.

                                                                                                                                              Amela Topuz