Za Buka portal, 14. mart 2015.
Peti razred u osnovnoj školi, nije bio samo prelazak na drugi sprat,
on je ujedno značio i nove predmete, prirodnog i društvenog smjera.
Većina prvih lekcija odnosilo se na teorije o nastanku planete Zemlje,
nastanku života, a potom i o nastanku čovjeka i civilizacije.
Ne znam zašto, ali od svih tih teorija koje smo izučvali, meni je
najlogičnija bila ta, da je čovjek nastao od majmuna. Isto mišljenje
mogu imati i danas, sa svojih dvadeset i šest godina, pogotovo kada sam
nedavno čula priču o jednom majmunu, njegovoj ženi i policajcima.
Naime, majmun je sa svojom ženom krenuo na vikendicu. Upalio je
vozilo koje već odavno nije registrovao. Majmun zaboravio, nije stigao
od majmunluka.
Srećom na putu, dok se vozio prema vikendici, niko ga nije zaustavio.
Prošao je bezbjedno i sigurno. Što bi se reklo, baš je majmun imao
sreće.
Međutim, pri povratku kući, policija ga je zaustavila. Majmun je
zakočio, ugasio vozilo i otvorio lagano prozor svoga automobila. Dva
policajca su se sagela prema prozoru. Pozdravila majmuna i zatražila
saobraćajnu dozvolu.
Znajući šta slijedi, majmun je pokušavao brzo smisliti kako da se
izvadi iz cijele situacije. Misli su mu išle brzinom svjetlosti. Počeo
je tražiti po svojim džepovima saobraćajnu dozvolu. I u tom traženju,
majmunu se ubrzo upalila lampica. Okrenuo se prema svojoj ženi, zviznuo
joj šamar i potom se počeo derati na nju, kako je mogla zaboraviti da mu
ponese saobraćajnu dozvolu.
Policajci su se samo pogledali u tom trenu. Znajući da će imati posla
s majmunom. Rekli su mu da je sve uredu i da može nastaviti svoj put.
Žena, naravno nije ništa rekla u svoju odbranu. Da li je navikla na
majmunsko ponašanje?! Ili ju je ovaj put samo iznenadilo?! Ili je možda
sama kriva što se za majmuna udala? Odgovore nemam i ne znam.
Znam samo da 2014. godine, prema informaciji Treće policijske uprave
je povećan broj prijava nasilja u porodici, u odnosu na 2013. godinu.
Koliko li je tek onih koji su prijavu odlučili progutati, prožvakati,
proplakati i odbolovati?!
Kada sam javno pitala šta policija radi, predlaže kao rješenje
problema, moj vrli kolega vijećnik, istićući svoje iskustvo u radu
policije, mi je rekao da ne trebam biti kritična prema policiji i da
policija ne treba da rješava problem nasilja u porodici, već socijalne
ustanove. Po njegovom iskustvu, ako vas majmun udara, zovite socijalnu
radnicu u pomoć, a ne policiju.
Razmišljajući ponovo o priči, pitam se da li je moj kolega možda
majmun?! I da li je policajac koji je zapisivao naša pitanja i sugestije
ikad učio teoriju da čovjek nastaje od majmuna?!
STOP NASILJU!
Amela Topuz
petak, 21. kolovoza 2015.
petak, 3. srpnja 2015.
Bolonja ti mene, bolonja ja tebe
Za Buka portal, mart 2015. godine
Nije jedini Ćović pametan od Hrvata. Naprimjer, evo Hrvati u Hrvatskoj su odlučili biti pametni, pa su nakon nekog perioda odlučili glasno i jasno reći NE Bolonji i Bolonjskom procesu studiranja. Prosto je potrebno puno kilometara da prođeš, ne bi li skontao da li si krenuo u pravom smjeru. Što kažu, dok ne probaš, nećeš ni znati.
Naravno, naši profesori sve vrijeme su šutili, kao što i dan danas šute. Kada se donosila odluka o novom načinu studiranja, niti jedan profesor nije javno, jasno i glasno rekao da nam Bolonja ne treba ili da takav način studiranja ne podrazumijeva kvalitet, koliko kvantitet. Nisu, eto morali javno, mogli su i na svojim predavanjima, ali često ne dolaze na predavanja, pa nisu stigli ni reći šta misle.
S druge strane, današnji profesori nemaju puno vremena da se bave svojim pozivom, koliko su zaokupirani drugim problemima, tipa, stolicama na skupštinskim sjednicama, gostovanjima na silnim televizijskim talk show-ima, dizanjem ruku na sastancima Upravnih i Nadzornih odbora velikih nam kompanija, presjecanjem vrpci na otvaranju novog privatnog fakulteta u jednom malom selu na vrh brda.
Opet, kada sagledate, Bolonja im je mnogo olakšala rad na fakultetima. jer čitanje i ocjenjivanje seminarskih radova, kao i diplomskih prebacili su na svoje asistente. Zbog bolonje morali su naučiti taj svjetski jezik, engleski, morali su usavršiti pisanje mailova, morali su steći osnove worda, excela, kreiranje power point prezentacija i itd.
Ipak danas zbog njihove tišine, kao i prazne priče akademskog kruga zvanog 99, čije jedino predavanje slušaju još novinari kojima nedostaje par minuta za popunjavanje programske šeme, ispaštaju i ispaštat će mnoge generacije mladih, koje poslodavac diskriminira na prvom razgovoru sa prvim pitanjem:“Jesi ti ovo završio po Bolonji?!“ I prvim zaključkom nakon odgovora na pitanje:“Ma nisi ti VSS.“
Penzije, kao što i znate, ovaj mjesec kasne. Mladi, bolonjci ne rade, jer ne znaju i ne mogu. Gigantske državne firme su zatvorili oni koji su studirali po starom sistemu, kao i profesori koji su bili članovi odbora za kriminal u procesu privatizacije.
Savršeni životni ciklus. Bolonja ti mene, bolonja i ja tebe.
Amela Topuz
Nije jedini Ćović pametan od Hrvata. Naprimjer, evo Hrvati u Hrvatskoj su odlučili biti pametni, pa su nakon nekog perioda odlučili glasno i jasno reći NE Bolonji i Bolonjskom procesu studiranja. Prosto je potrebno puno kilometara da prođeš, ne bi li skontao da li si krenuo u pravom smjeru. Što kažu, dok ne probaš, nećeš ni znati.
Naravno, naši profesori sve vrijeme su šutili, kao što i dan danas šute. Kada se donosila odluka o novom načinu studiranja, niti jedan profesor nije javno, jasno i glasno rekao da nam Bolonja ne treba ili da takav način studiranja ne podrazumijeva kvalitet, koliko kvantitet. Nisu, eto morali javno, mogli su i na svojim predavanjima, ali često ne dolaze na predavanja, pa nisu stigli ni reći šta misle.
S druge strane, današnji profesori nemaju puno vremena da se bave svojim pozivom, koliko su zaokupirani drugim problemima, tipa, stolicama na skupštinskim sjednicama, gostovanjima na silnim televizijskim talk show-ima, dizanjem ruku na sastancima Upravnih i Nadzornih odbora velikih nam kompanija, presjecanjem vrpci na otvaranju novog privatnog fakulteta u jednom malom selu na vrh brda.
Opet, kada sagledate, Bolonja im je mnogo olakšala rad na fakultetima. jer čitanje i ocjenjivanje seminarskih radova, kao i diplomskih prebacili su na svoje asistente. Zbog bolonje morali su naučiti taj svjetski jezik, engleski, morali su usavršiti pisanje mailova, morali su steći osnove worda, excela, kreiranje power point prezentacija i itd.
Ipak danas zbog njihove tišine, kao i prazne priče akademskog kruga zvanog 99, čije jedino predavanje slušaju još novinari kojima nedostaje par minuta za popunjavanje programske šeme, ispaštaju i ispaštat će mnoge generacije mladih, koje poslodavac diskriminira na prvom razgovoru sa prvim pitanjem:“Jesi ti ovo završio po Bolonji?!“ I prvim zaključkom nakon odgovora na pitanje:“Ma nisi ti VSS.“
Penzije, kao što i znate, ovaj mjesec kasne. Mladi, bolonjci ne rade, jer ne znaju i ne mogu. Gigantske državne firme su zatvorili oni koji su studirali po starom sistemu, kao i profesori koji su bili članovi odbora za kriminal u procesu privatizacije.
Savršeni životni ciklus. Bolonja ti mene, bolonja i ja tebe.
Amela Topuz
subota, 27. lipnja 2015.
Sjećanje na evropsku budućnost BiH
Za Buka portal, mart 2015. godine
Bila je to 1997. ili možda čak 1998. godina. Ma mislim, nebitni su ti brojevi. Godine ionako lete kao dani. Meni su nekad zapravo te godine tako sporo prolazile, sada se smjenjuju baš kao dani, a dani kao minute.
Te večeri u posjetu su nam došli gosti. Mama je na stol iznijela svježi sir. Ja kao dijete nisam bila ljubitelj hrane i nisam voljela čak ni jesti. Pogotovo ne onu hranu koja naizgled i nije bila nešto lijepa i privlačna. Međutim, gledajući goste kako slasno jedu taj mekani, bijeli sir, pitala sam i ja mamu da li mogu uzeti i probati.
Moja mama se vrlo pozitivno iznenadila na moj upit, te mi je sarkastično odgovorila da ni slučajno ne smijem probati, a kamoli uzeti.
I dok smo uz slast svi zajedno jeli taj sir, gosti su započeli temu o jednom naslovu koji je osvanuo u novinama. Naslov je bio sljedeći:„Bosna i Hercegovina ući će u Evropsku Uniju 2010. godine!“
„Ih, ko će dočekati tu 2010. godinu?!“ rekla je gošća.
„Možda ova djeca da dočekaju, mi smo već ostarili?!“ dodao je gost.
Jedući sir, moje misli odlutale su u 2010. godinu. Sabirala sam u glavi koliko ću godina imati tada. Da li ću biti visoka?Kako će to sve izgledati? Kakva je hrana u Uniji? Da li djeca imaju bolji apetit tamo?
Tada, daleko je bila ta 2010. godina, daleko je i danas kad je posmatram sa 2015. godine. I kada je došla, proletjela je kao minuta. Počela sam melanholično razmišljati kao oni naši stariji gosti davne '98. – ko će dočekati ulazak BiH u EU? Kad li će on biti, Boga ti pitaj...
Godine prolaze tako brzo, ali istovremeno kao stoje, kao da ne prolaze. Te '98. smo mislili da ćemo 2010. ući u tu Evropsku uniju, a 2010. nam je rečeno kako nećemo ući prije 2020. sigurno. Šta da mislimo ove 2015. godine? Šta nam znači to što vrijeme protječe kada uvijek kasnimo tih nekih desetak godina. Budućnost nam predstavljaju kao put na nebo, ali evropske zvjezdice za kojima jurimo sve tiše padaju uvis, odgađa se trenutak našeg pristupa. Kako da to shvatimo, kako da se prema tome odnosimo?
Onog sira koji sam jela čuvši vijest da ćemo ući u Evropsku uniju, sjetila sam se kad je EU zabranila uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH. EU je rigorozna, neće nas prihvatiti samo zato što je prošlo 10 ili 20 godine, već jedino ako uskladimo naše zakone sa njihovima.
Nakon toliko neuspjeha u procesu eurointegracija, teško je danas biti optimističan. Često pomislimo kako je jedina nada da se EU smiluje i da nas pusti da uđemo u njene okvire, bez da ispunimo sve zadatke koje je postavljala pred nas.
Umjesto te nade, koja je zapravo izraz očaja i poniženja, zaključujem da bi bolje bilo da shvatimo kako je bitniji put do Evropske unije, nego sam dan kad ćemo u nju ući. Ako do tog dana ulaska u EU ne uradimo krucijalne reforme, sam ulazak neće nam mnogo značiti. A s druge strane kada bismo uradili sve one korisne reforme za ovu zemlju koje nalažu predpristupne obaveze, čak bismo i bez toga da uđemo u EU, već imali mnogo bolje društvo. Suština puta ka cilj nije toliko u cilju, već u samom putu.
Amela Topuz
Bila je to 1997. ili možda čak 1998. godina. Ma mislim, nebitni su ti brojevi. Godine ionako lete kao dani. Meni su nekad zapravo te godine tako sporo prolazile, sada se smjenjuju baš kao dani, a dani kao minute.
Te večeri u posjetu su nam došli gosti. Mama je na stol iznijela svježi sir. Ja kao dijete nisam bila ljubitelj hrane i nisam voljela čak ni jesti. Pogotovo ne onu hranu koja naizgled i nije bila nešto lijepa i privlačna. Međutim, gledajući goste kako slasno jedu taj mekani, bijeli sir, pitala sam i ja mamu da li mogu uzeti i probati.
Moja mama se vrlo pozitivno iznenadila na moj upit, te mi je sarkastično odgovorila da ni slučajno ne smijem probati, a kamoli uzeti.
I dok smo uz slast svi zajedno jeli taj sir, gosti su započeli temu o jednom naslovu koji je osvanuo u novinama. Naslov je bio sljedeći:„Bosna i Hercegovina ući će u Evropsku Uniju 2010. godine!“
„Ih, ko će dočekati tu 2010. godinu?!“ rekla je gošća.
„Možda ova djeca da dočekaju, mi smo već ostarili?!“ dodao je gost.
Jedući sir, moje misli odlutale su u 2010. godinu. Sabirala sam u glavi koliko ću godina imati tada. Da li ću biti visoka?Kako će to sve izgledati? Kakva je hrana u Uniji? Da li djeca imaju bolji apetit tamo?
Tada, daleko je bila ta 2010. godina, daleko je i danas kad je posmatram sa 2015. godine. I kada je došla, proletjela je kao minuta. Počela sam melanholično razmišljati kao oni naši stariji gosti davne '98. – ko će dočekati ulazak BiH u EU? Kad li će on biti, Boga ti pitaj...
Godine prolaze tako brzo, ali istovremeno kao stoje, kao da ne prolaze. Te '98. smo mislili da ćemo 2010. ući u tu Evropsku uniju, a 2010. nam je rečeno kako nećemo ući prije 2020. sigurno. Šta da mislimo ove 2015. godine? Šta nam znači to što vrijeme protječe kada uvijek kasnimo tih nekih desetak godina. Budućnost nam predstavljaju kao put na nebo, ali evropske zvjezdice za kojima jurimo sve tiše padaju uvis, odgađa se trenutak našeg pristupa. Kako da to shvatimo, kako da se prema tome odnosimo?
Onog sira koji sam jela čuvši vijest da ćemo ući u Evropsku uniju, sjetila sam se kad je EU zabranila uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH. EU je rigorozna, neće nas prihvatiti samo zato što je prošlo 10 ili 20 godine, već jedino ako uskladimo naše zakone sa njihovima.
Nakon toliko neuspjeha u procesu eurointegracija, teško je danas biti optimističan. Često pomislimo kako je jedina nada da se EU smiluje i da nas pusti da uđemo u njene okvire, bez da ispunimo sve zadatke koje je postavljala pred nas.
Umjesto te nade, koja je zapravo izraz očaja i poniženja, zaključujem da bi bolje bilo da shvatimo kako je bitniji put do Evropske unije, nego sam dan kad ćemo u nju ući. Ako do tog dana ulaska u EU ne uradimo krucijalne reforme, sam ulazak neće nam mnogo značiti. A s druge strane kada bismo uradili sve one korisne reforme za ovu zemlju koje nalažu predpristupne obaveze, čak bismo i bez toga da uđemo u EU, već imali mnogo bolje društvo. Suština puta ka cilj nije toliko u cilju, već u samom putu.
Amela Topuz
Pretplati se na:
Postovi (Atom)