Za Buka portal, mart 2015. godine
Bila je to 1997. ili možda čak 1998. godina. Ma mislim, nebitni su ti
brojevi. Godine ionako lete kao dani. Meni su nekad zapravo te godine
tako sporo prolazile, sada se smjenjuju baš kao dani, a dani kao minute.
Te večeri u posjetu su nam došli gosti. Mama je na stol iznijela
svježi sir. Ja kao dijete nisam bila ljubitelj hrane i nisam voljela čak
ni jesti. Pogotovo ne onu hranu koja naizgled i nije bila nešto lijepa i
privlačna. Međutim, gledajući goste kako slasno jedu taj mekani, bijeli
sir, pitala sam i ja mamu da li mogu uzeti i probati.
Moja mama se vrlo pozitivno iznenadila na moj upit, te mi je
sarkastično odgovorila da ni slučajno ne smijem probati, a kamoli uzeti.
I dok smo uz slast svi zajedno jeli taj sir, gosti su započeli temu o
jednom naslovu koji je osvanuo u novinama. Naslov je bio
sljedeći:„Bosna i Hercegovina ući će u Evropsku Uniju 2010. godine!“
„Ih, ko će dočekati tu 2010. godinu?!“ rekla je gošća.
„Možda ova djeca da dočekaju, mi smo već ostarili?!“ dodao je gost.
Jedući sir, moje misli odlutale su u 2010. godinu. Sabirala sam u
glavi koliko ću godina imati tada. Da li ću biti visoka?Kako će to sve
izgledati? Kakva je hrana u Uniji? Da li djeca imaju bolji apetit tamo?
Tada, daleko je bila ta 2010. godina, daleko je i danas kad je
posmatram sa 2015. godine. I kada je došla, proletjela je kao minuta.
Počela sam melanholično razmišljati kao oni naši stariji gosti davne
'98. – ko će dočekati ulazak BiH u EU? Kad li će on biti, Boga ti
pitaj...
Godine prolaze tako brzo, ali istovremeno kao stoje, kao da ne
prolaze. Te '98. smo mislili da ćemo 2010. ući u tu Evropsku uniju, a
2010. nam je rečeno kako nećemo ući prije 2020. sigurno. Šta da mislimo
ove 2015. godine? Šta nam znači to što vrijeme protječe kada uvijek
kasnimo tih nekih desetak godina. Budućnost nam predstavljaju kao put na
nebo, ali evropske zvjezdice za kojima jurimo sve tiše padaju uvis,
odgađa se trenutak našeg pristupa. Kako da to shvatimo, kako da se prema
tome odnosimo?
Onog sira koji sam jela čuvši vijest da ćemo ući u Evropsku uniju,
sjetila sam se kad je EU zabranila uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz
BiH. EU je rigorozna, neće nas prihvatiti samo zato što je prošlo 10
ili 20 godine, već jedino ako uskladimo naše zakone sa njihovima.
Nakon toliko neuspjeha u procesu eurointegracija, teško je danas biti
optimističan. Često pomislimo kako je jedina nada da se EU smiluje i da
nas pusti da uđemo u njene okvire, bez da ispunimo sve zadatke koje je
postavljala pred nas.
Umjesto te nade, koja je zapravo izraz očaja i poniženja, zaključujem
da bi bolje bilo da shvatimo kako je bitniji put do Evropske unije,
nego sam dan kad ćemo u nju ući. Ako do tog dana ulaska u EU ne uradimo
krucijalne reforme, sam ulazak neće nam mnogo značiti. A s druge strane
kada bismo uradili sve one korisne reforme za ovu zemlju koje nalažu
predpristupne obaveze, čak bismo i bez toga da uđemo u EU, već imali
mnogo bolje društvo. Suština puta ka cilj nije toliko u cilju, već u
samom putu.
Amela Topuz
Nema komentara:
Objavi komentar