KOLIKO TREBA ČEKATI...

Tog dana predavanja na fakultetu su ranije završila. Žurnim koracima krenula sam prema stanici pored katedrale. Za nekih pet ili možda deset minuta, komercijala bi trebala krenuti sa Vijećnice. Ali, nikad se ne zna. Možda upravo krene sad. A možda je čak  i ranije krenula. Ne preostaje mi ništa drugo, nego da čekam.

Na stanici mi prilazi jedna gospođa s pitanjem da li i ja čekam autobus. Odgovorila sam da čekam. A onda je uslijedila uobičajna priča koja se može samo na stanicima započeti i ispričati. Ne znam koliko sam u svom tom čekanju do sada upoznala ljudi. Možda sam i neke i zaboravila. A možda ću o nekima i pisati u svojoj narednoj priči. Ali o ovoj gospođi, ispričat ću vam danas.

Gospođa živi u Tuzli, ali je došla u Sarajevo da posjeti prijateljicu na Otoci. Nisu se odavno vidjele. Prijateljica će je čekati na stanici, samo je treba prozvati na telefon, kad sjedne u autobus.

Tuzla. Kada spomene neko ime svoga grada, uvijek uslijedi poznati tok misli. Znam bio sam tu. Nisam nikad bio, ali su bili moji roditelji. Prolazio sam jednom pored tog grada. Imam rođaka tamo. I tako dalje.

 Ja sam bila u Tuzli. Jednom. Sa razredom iz gimnazije. U posjeti fabrici Dita Tuzli. Koja je radila punim kapacitetom. „Fakat miriše bijelo“, imitirali smo Đurinu replike iz reklame, dok smo pratili našeg vodiča koji nas je vodio iz jednog pogona u drugi. Također, uspjeli smo prošetati gradom. Popiti kafu na trgu. Slikati se pored Mešinog kipa. I za razliku od ostalih bosanskohercegovačkih gradova, koji su nosili ožiljke rata, Tuzla je izgledala kao da se potpuno oporavila. Imala je divan park sa raznobojnim cvijećem. Njene zgrade dobile su novu boju fasade. Pločnik je bio popločan pločama neobičnih šara.

 

I dok sam opisivala svoju impresiju Tuzlom, vidjela sam suze u njenim očima.
Zahvalila mi se i potom sa uzdahom izgovorila:“Tuzla jeste lijep grad, ali omladine nema.“

Rekla mi je kako je i njen sin morao otići iz Tuzle, jer nije dugo mogao naći posao. Sada mora da živi u inostranstvu. Ima samo njega, a muža je izgubila u ratu.

Jako joj nedostaje.
Izvadila je maramicu iz svoje smeđe torbe i onako stidljivo obrisala je suze.

Komercijala je stigla. Ušle smo u autobus, pozdravile se i sjele na slobodna mjesta okrenuviši glavu prepunu tamnih misli prema prozoru...

Jučer sam svoju pažnju poklonila Tuzli. Dnevnik jedan, dnevnik dva, vijesti na jednom, vijesti na drugom kanalu, jedan portal, drugi portal. Svi su pričali, pisali o Tuzli. Tuzla se budi! I to prva u Bosni i Hercegovini! Meni se činilo da se ona omladina koju su gurnuli na put „trbuhom za kruhom“,  vratila da spasi Tuzlu i Tuzlake. Jer Tuzla više ne može da čeka! Ni deset, niti pet minuta autobus boljeg vremena!

Amela Topuz

(NE)OBIČAN DAN

Promijenila sam pjesmu za zvono alarma. I tog jutra očekivala sam da će upravo ta pjesma lagano me istjerati iz kreveta. Međutim, na svakih deset minuta njene note nisu dopirale do mene, barem nisu dopirale na onaj način na koji sam ja to željela. Odsvirala je još jednom refren i to je bio posljednji za ovo jutro.

Ili ću ustati, ili će se refren još ponavljati?! Odlučila sam se za prvu opciju.

Dok sam hladnim kapljicama vode budila svoje lice, miris kafe iz kuhinje se nekako protegao do mene. Miris kafe, jest jednako miris jutra, barem za mene. Mama je rekla da je ovo nova kesa kafe, koju je kupila i da divno miriše zato što nije prepržena, kao što obično bude.

 

Požurila sam. Još dvije minute dijele me od polaska autobusa sa početne stanice. Dok trčim preko blijedo, iscrtanih zebri, zvuk SMS poruke vrišti u mojoj torbi. Zakoračih do obale trotoara, rovim po svojoj torbi tražeći mobitel.

Čitam poruku. „Jesi li krenula?!“

Tipkam odgovor:“Evo me upravo na stanici.“

Čekam. Čekam. Dvije minute su već prošle. Autobusa nema. Svaki pogled na sat čini me još nervoznijom. Čini mi se da se i skala na termometru u ovom trenutnku popela na najviši nivo. Čisto da doprinese mojoj nervozi.

Dolazi ogromni Centrotransov autobus. Očekujem kad mi priđe bliže da ću vidjeti natpis za neke druge pravce. No, gle čuda, na natpisu stoji moj pravac. Ulazim u autobus, a šofer i kondukter me dočekuju s pozdravom i riječima: „Sjedite Vi, smjestite se. Doći ćemo mi do Vas za kartu.“

 

Još uvijek iznenađena novom načinom ulaska u autobus, poput Alise u zemlji čudesa, zauzimam svoje mjesto. 

Moja stanica. Ustajem i čekam autobus da stane, još uvijek držeći se za rukohvat. Doviđenja i prijatno, uputi mi riječi kondukter.

 

PROTESTI! Sjetih se rečenice Nure Bazdulj Hubijar, „Počinje mi se činiti kako je došlo ono doba kad živi trebaju zavidjeti mrtvima“. Tješim se kako je to samo rečenica i da ne treba negativno razmišljati.

Dolazim do supermarketa. Trebam prijateljici da kupim par voćki, pa me zamolila da to učinim. Upisala sam šifru i sad čekam da izađe ona naljepnica sa bar kodom. Ali, nema je. Priđem jednoj gospođi za pomoć. Reče mi da pritisnem jednicu, ali žutu jedinicu.

Da izvagam drugu voću, zauzeta vaga. Jedan gospodin, također se pronašao u problemu istom, kao i ja maloprije. Kažem mu da pritisne žutu jednicu. Zahvali mi se.

„Ma ništa, nisam ni ja znala do maloprije,“dodadoh.

Dolazim na posao. Nova tema, „Kako smršati“. Prošle sedmice se više pričalo o djeci i braku.

 

Kolegica priča o pritisku. Ono kad želiš sve, a ne može, a ti želiš da možeš. Pa te prosto jede sa svih strana. Pokušavam da nađem one fraze, eto čisto, da riječima ublažim njenu bol....mada džabe priče, kad je u čovjeku nešto jače od njega samoga.

 

Dao ostavku. Dodaje kolegica da mu je bolje da se bavi genetikom, šta će mu politika. Šta god da uradiš ,ljudi će da popljuju. Ti samo trebaš imati žeuldac koji može sve da svari.

 

Vraćam se kući. Kapi kiše po pločniku. Jutros je bilo prevruće, sad je prekišovito. Trčim ponovo do stanice.

 

Vozim se....gegam se. Prestala kiša.

 

Noć. Palim računar, kao da cijeli dan nisam radila i svoj vid štetila pred njim. Adnanu pišem koliko ga volim.

 

Gledam u mobitel, razmišljam o novoj pjesmi za alarm. Ali, ipak ostajem pri ovoj od jutros. Dat' ću joj jednu šansu za novo buđenje.

Amela Topuz

iz dnevnika, 21. maj 2013. godine