KOLIKO TREBA ČEKATI...

Tog dana predavanja na fakultetu su ranije završila. Žurnim koracima krenula sam prema stanici pored katedrale. Za nekih pet ili možda deset minuta, komercijala bi trebala krenuti sa Vijećnice. Ali, nikad se ne zna. Možda upravo krene sad. A možda je čak  i ranije krenula. Ne preostaje mi ništa drugo, nego da čekam.

Na stanici mi prilazi jedna gospođa s pitanjem da li i ja čekam autobus. Odgovorila sam da čekam. A onda je uslijedila uobičajna priča koja se može samo na stanicima započeti i ispričati. Ne znam koliko sam u svom tom čekanju do sada upoznala ljudi. Možda sam i neke i zaboravila. A možda ću o nekima i pisati u svojoj narednoj priči. Ali o ovoj gospođi, ispričat ću vam danas.

Gospođa živi u Tuzli, ali je došla u Sarajevo da posjeti prijateljicu na Otoci. Nisu se odavno vidjele. Prijateljica će je čekati na stanici, samo je treba prozvati na telefon, kad sjedne u autobus.

Tuzla. Kada spomene neko ime svoga grada, uvijek uslijedi poznati tok misli. Znam bio sam tu. Nisam nikad bio, ali su bili moji roditelji. Prolazio sam jednom pored tog grada. Imam rođaka tamo. I tako dalje.

 Ja sam bila u Tuzli. Jednom. Sa razredom iz gimnazije. U posjeti fabrici Dita Tuzli. Koja je radila punim kapacitetom. „Fakat miriše bijelo“, imitirali smo Đurinu replike iz reklame, dok smo pratili našeg vodiča koji nas je vodio iz jednog pogona u drugi. Također, uspjeli smo prošetati gradom. Popiti kafu na trgu. Slikati se pored Mešinog kipa. I za razliku od ostalih bosanskohercegovačkih gradova, koji su nosili ožiljke rata, Tuzla je izgledala kao da se potpuno oporavila. Imala je divan park sa raznobojnim cvijećem. Njene zgrade dobile su novu boju fasade. Pločnik je bio popločan pločama neobičnih šara.

 

I dok sam opisivala svoju impresiju Tuzlom, vidjela sam suze u njenim očima.
Zahvalila mi se i potom sa uzdahom izgovorila:“Tuzla jeste lijep grad, ali omladine nema.“

Rekla mi je kako je i njen sin morao otići iz Tuzle, jer nije dugo mogao naći posao. Sada mora da živi u inostranstvu. Ima samo njega, a muža je izgubila u ratu.

Jako joj nedostaje.
Izvadila je maramicu iz svoje smeđe torbe i onako stidljivo obrisala je suze.

Komercijala je stigla. Ušle smo u autobus, pozdravile se i sjele na slobodna mjesta okrenuviši glavu prepunu tamnih misli prema prozoru...

Jučer sam svoju pažnju poklonila Tuzli. Dnevnik jedan, dnevnik dva, vijesti na jednom, vijesti na drugom kanalu, jedan portal, drugi portal. Svi su pričali, pisali o Tuzli. Tuzla se budi! I to prva u Bosni i Hercegovini! Meni se činilo da se ona omladina koju su gurnuli na put „trbuhom za kruhom“,  vratila da spasi Tuzlu i Tuzlake. Jer Tuzla više ne može da čeka! Ni deset, niti pet minuta autobus boljeg vremena!

Amela Topuz