O Bosanci, o Hercegovci

Da li se sjećate one dječije pjesmice?! Ulica je odzvanjala stihovima koje smo pjevali, mi djevojčice kada bi se urotile protiv dječaka, koji su odlučili da se, ipak igraju fudbala, a ne „Mama i djece“ kako smo mi željele.

Stihovi su se nizali ovako:

U sjevernoj Americi rodio se slon,

umjesto da piše, sluša gramofon.

Majka mu je kobila, otac krokodil,

braća su mu majmuni što voze romobil...

E sad, mene zanima, prema navedenoj pjesmi, šta mislite kako bi se trebao izjašnjavati slon? Amerikanac, jer je rođen u sjevernoj Americi ili možda Konj, po majci ili Krokodil, po ocu ili Majmun, po braći?!

Srećom naš slon je rođen u Americi, pa će i biti Amerikanac, da je naš slon kojim slučajem rođen u Bosni i Hercegovini, vjerovatno da bi ga neki kvazi bh. politički analitičari, koji su upisali političke nauke na prestižnom privatnom koledžu u Travniku, ali diplomirali pukim slučajem u Kiseljaku, svrstali u Ostale, iako mu je i pradjedov pradjed, krokodil rođen u Bosni i Hercegovini, i sa Konstantinom Porfiregenetom na sijelu spominjao Bosnu.

Nastavak pjesme slijedi:

Sestre su mu dame što čitaju romane,

romani su skupi, dječaci su glupi...

Danas, ja bih zadnji stih pjesme izmjenila u stih:

romani su skupi, e moj narode glupi...

Toliko je vremena prošlo otkada su ona trojica potpisala onaj sporazum i otkada su otišla tamo gdje ćemo i mi, svi jednog dana, a mi se nismo ni makli sa crne tačke?! Još uvijek su nam Bosanci i Hercegovci ostali Ostali.

-„Ama ako napišeš da si Bosanac, stavit će te u Ostale“, reče djevojka mladiću koji je sjedio pored nje na sjedištu, u trolejbusu.

-“Kako Ostali“, upita zbunjeno mladić.

- „A šta su onda Kinezi u Bosni, ako su Bosanci Ostali“, dodade starac koji je stajao do njihovog sjedišta.

Prepun je tolejbus putnika, nije potrebno ni držati se za rukohvat i tako skoro svaki dan, bez obzira na vrijeme. Moje misli ipak su se kretale u drugome smjeru. Da nas hoće više prebrojati da vidimo da li nas ima tri miliona ili ipak četri miliona?! Da više ne nagađamo?! I kada se bavimo statistikom, da vidimo da li nam je nezaposlenost zaista preko 50% ili je možda manja, ali vjerovatno i veća?!

Kad pogledam na šta sve ovo liči, tačno mi dođe da se nikako ne izjasnim i da ne otvaram vrata anketarima za popis, kao što to čini moj prijatelj, staricama iz Jehovinih svjedoka, koje već peti put dolaze i zvone na vrata.

Sjećam se jednog teksta iz studentskog lista zagrebačkih studenata ekonomije u kojem su naveli, parafraziram, da Hrvati iz Bosne i Hercegovine nisu isto što i Hrvati iz Hrvatske. Ogromna uočljiva razlika i psihička i fizička, po njihovom tekstu...

Sjećam se odlično i scene iz kultne serije „Vratiće se rode“, u kojem glumac Saša Petrović glumi Srbina iz Bosne, koji je za vrijeme rata pobjegao u jedno, malo selo u Srbiji. Smiju mu se i Bjelogrlić i Srle Torodović, uzvikujući: "Đesi, ba, ti Bosanac", niti jednom da mu kažu:"Đesi Srbine"...

A onda, kao šlag na tortu, iznenadila sam se, kada sam upoznala ženu, pokrivenu, značenje njenog imena sa arapskog prevoda, vjera, koja dolazi iz partije koja se zalaže za prava Bošnjaka, da se izjašnjava kao Ostali?! Zbog politike ili možda zbog vlastitog uvjerenje?! Ne znam, procijenite sami...

Žalosno je da smo toliko protračili i Bogu dane ukrali. Na sebe, Bosance i Hercegovce smo zaboravili. Čak i ime njihove zemlje skratili smo na „BiH i ja ne bih“. Sami smo sebe manjinama učinili. Srećom tu su susjedi i dijaspora da nas s vremena na vrijeme spomenu u vicevima o glupim Bosancima i glupim Hercegovcima.

Amela Topuz

 

TEŠKO...

Svaki put kad postavim konkretno pitanje osobi, troduplo starijoj od sebe, dobijem cijelu autobiografsku zbirku pripovjedaka. Kako je baš toj osobi bilo teško u vrijeme Kulina, kako je baš toj osobi bilo teško u Jugoslaviji, kako je baš toj osobi bilo teško i jučer, i danas, plus, gratis informacije, kako će da joj bude teško sutra. Svima nama, ali posebno njoj. Njoj će da bude najteže.

„Ne znaš ti. Ti si još mlada. Ja ću ti istinu reći, ja sam iskrena osoba, bilo je meni, teško, ovako“, pa onda počne pripovijedati uz male pauze, tamo gdje je samo potrebno da se uzme malo zraka, pa da se nastavi dalje.

Kao ekonomista razmišljam o utrošenom vremenu provedenom u njenom uredu, njene najniže jedinice lokalne samouprave. Mnogo troši vremena za ovo recesijsko doba. Zamisli koliko tek budžeta troši?!

„Ovdje ti je kao kod Sulejmana Veličanstvenog“ uzviknu i podiže ruke.

„Ne pratim tu seriju“, brzo odgovorih, jedino što progovorih.

Pomislih u sebi, neće mi valjda početi pričati radnju serije i opisati likove na narednoj stranici njene zbirke pripovjedaka. No, na sreću ipak nije. Nastavila je upravo tamo, gdje je zastala, kada joj je najteže bilo. Kako je samo teško već godinama imati stalan posao. Kako je samo teško kad ti je plata uvijek ista, na isti datum svakog mjeseca. Kako li je teško kad subotom i nedjeljom ne moraš doći na posao, jer se ne radi. Kako je teško kad slaviš svaki praznik, i državni i vjerski, bez obzira koje si vjere, i da li si uopšte vjernik, i da li ti se slavi. Kako je teško kad čekaš kazaljku da pokaže četiri sata, da se ispariš iz kancelarije brzinom svjetlosti. A kako je samo teško kad radiš, a u stvari ne radiš ništa.

I dok sjedim u njenoj zagušljivoj kancelariji, nagutana dimom njenih tankih cigareta, misli me otrgnuše iz stvarnosti i baciše u drugi svijet. Upravo u onaj pravi svijet, kakav je satkan od blata, plača, jecaja i lažne nade...

...

Ulazim u tramvaj. Miris jakni, iznošenih već nekoliko kišnih i snježnih godina dočeka me još na samome ulazu. Tri studenta „zavaljeno“ sjede na tramvajskim stolicama, raspravljaju kako treba uvijek zaokružiti na testu svaki odgovor pod „A“, jer profesor uvijek tako postavi zadatke. Stariji stoje, čvrsto se drže za rukohvat, otpuhuju i premiču se s noge na nogu. Krenuli su negdje, a ni sami ne znaju cilj. Proviruju kroz prozor u nadi da će ugledati stanicu svog cilja, ali ona nikako da se pojavi, pa ipak neki izađoše na sljedećoj stanici.

Začu se vapaj sa prvog dijela tramvaja. Okrenuh se da vidim. Žena sa suzama u očima moli putnike u tramvaju za jednu marku, jer nema šta da jede. Plače žena. Na rubu da vršti od proklete sudbine koja je baš nju zadesila. Da jede, nema...

...

Izašla sam iz kancelarije da se nisam uspjela ni predstaviti. Nije saznala ni ko sam, ni šta sam. Nisam čak uspjela ni reći joj da meni nije teško, nimalo kao što je njoj. I da mi je zaista teško što je njoj toliko teško.

Amela Topuz

(NE)ZNANJE?!

„Ulaganje u znanje uvijek donosi najbolju kamatu.“ (Benjamin Franklin)

Zazvoni telefon. Nepoznat broj. Javim se. S druge strane ženski, ozbiljan glas.

- „Dobar dan. Pročitala sam da dajete instrukcije“, reče ona.

- „Da, izvolite“, rekoh i ja.

- „Znate, ja sam majka jednog srednjoškolca. Četvrti je razred. Nazvala sam, da vas pitam da li biste mu napisali maturski rad?! Cijena uopšte nije bitna...“, reče ona.

Ne znam, da li se sjećate onih starih telefona, kada ste imali opciju da okrenete nulu, da bi bolje čuli svog sagovornika preko telefonske slušalice?! U ovom momentu, ja sam poželjela da okrenem tu nulu i ispočetka saslušam ovaj uvod. Nažalost, nule kao spasa nije bilo.
Nakon par sekundi tišine, rekla sam da ne želim nikome pisati maturski rad. Također, sam dodala da bi njenom sinu bilo bolje da to sam uradi, jer to treba da bude njegov rad.

- „Znam, znam, ali on trenutno nema vremena za to. Platit ću ja vama, cijena, nije bitna...“, odgovori ona.

- „Meni te pare nisu bitne! Ja mogu vašem sinu pomoći u vidu smjernica kako da napiše i da na kraju pregledam njegov rad. Ali, da mu pišem maturski?! Ne dolazi u obzir...“, odgovorih i ja s malo povišenim tonom.

- „Dobro, hvala vam puno. Doviđenja...“, dodade ona.

Ja sam samo pritisnula dugme za „kraj“ bez pozdrava. U mislima, lavina riječi. Zove me da pišem maturski rad?! Maturski rad?! Njen sin nema vremena. Šta radi kad nema vremena za školu, kad ona mora da zove za njega i da moli?! I dva puta, dva puta mi ponavlja kako cijena nije bitna?! A šta je bitno?!
Danas maturski, sutra će uplatiti da se upiše na Fakultet, prekosutra za diplomski rad, zakosutra kupit će mu posao, naredni dan njen sin će da vodi ovu državu u pogrešnom smjeru, gdje je sadašnji političari već godinama vuku. Nisu vidjeli znak na početku puta, „Pogrešan smjer“.

Znate kad se proljeće probudi u Sarajevu?! Sunčan dan, prosto vas mami da pružite korake. Da sjedite sa jakonom u bašti i pijete podnevnu kafu. Oko vas neka harmonija. I onda zvono mobitela pokvari ugođaj. Nepoznati broj. Javim se.

- „Dobar dan. Pročitao sam da dajete instrukcije“, reče moj ozbiljni, muški sagovornik.

- „Da, izvolite“, rekoh i ja.

- „Znate, meni je treći put da izlazim na ovaj ispit, pa sam odlučio izaći sa bubicom. Pa sam mislio da mi vi uradite i izdiktirate na bubicu. Cijena nije bitna...“, reče on.

- „Neću...“, odgovorih kratko i jasno.

Kratak smijeh s druge strane, pa dodade: „Evo zovem sve redom, svi su zauzeti. Molim vas, ovo je već treći put da izlazim. Cijena stvarno nije bitna. Dobro ću vam platiti.“


- „Ma meni te pare ne trebaju! Da ste me nazvali prije, mogli smo sve fino prevježbati. To nije uopšte težak ispit, samo treba vježbe i čista logika...“, odgovorih s malo povišenim tonom.

- „Znači nećete...“, upita vrlo grubo.

- „Rekla sam da neću...“, odgovorih.

- „Zašto...“, upita ovaj put ne grubo.

- „Zato što to nije pravedno...“, ljutito odgovorih.

- „Dobro, hvala vam puno. I doviđenja..."

- „Doviđenja...“


Znam, nema ljepšeg osjećaja kada svoje znanje prenosite drugima. Kada vas nečije oči pomno prate. Prate vaše pokrete, vaše usne, riječi koje izgovarate. Kada na ovaj način pokazujete da vaše znanje ipak vrijedi. Da ste zbog vrijednog rada i učenja upravo vi sada učitelj nekome. I da taj neko, ko vam se zahvaljuje na dobro objašnjenom gradivu pruža vaš pošteno zarađeni novac.
I napušta vas s mislima: “Što ja nisam išao redovno na predavanja, što nisam učio na vrijeme, što ja sada nisam mogao nekome biti učitelj?!“

Kada je Benjamin rekao da ulaganje u znanje donosi najbolju kamatu, nadam se da pod tim ulaganjem nije mislio kupovinu maturskih i šaptanje na bubicu?!

Amela Topuz