TEŠKO...

Svaki put kad postavim konkretno pitanje osobi, troduplo starijoj od sebe, dobijem cijelu autobiografsku zbirku pripovjedaka. Kako je baš toj osobi bilo teško u vrijeme Kulina, kako je baš toj osobi bilo teško u Jugoslaviji, kako je baš toj osobi bilo teško i jučer, i danas, plus, gratis informacije, kako će da joj bude teško sutra. Svima nama, ali posebno njoj. Njoj će da bude najteže.

„Ne znaš ti. Ti si još mlada. Ja ću ti istinu reći, ja sam iskrena osoba, bilo je meni, teško, ovako“, pa onda počne pripovijedati uz male pauze, tamo gdje je samo potrebno da se uzme malo zraka, pa da se nastavi dalje.

Kao ekonomista razmišljam o utrošenom vremenu provedenom u njenom uredu, njene najniže jedinice lokalne samouprave. Mnogo troši vremena za ovo recesijsko doba. Zamisli koliko tek budžeta troši?!

„Ovdje ti je kao kod Sulejmana Veličanstvenog“ uzviknu i podiže ruke.

„Ne pratim tu seriju“, brzo odgovorih, jedino što progovorih.

Pomislih u sebi, neće mi valjda početi pričati radnju serije i opisati likove na narednoj stranici njene zbirke pripovjedaka. No, na sreću ipak nije. Nastavila je upravo tamo, gdje je zastala, kada joj je najteže bilo. Kako je samo teško već godinama imati stalan posao. Kako je samo teško kad ti je plata uvijek ista, na isti datum svakog mjeseca. Kako li je teško kad subotom i nedjeljom ne moraš doći na posao, jer se ne radi. Kako je teško kad slaviš svaki praznik, i državni i vjerski, bez obzira koje si vjere, i da li si uopšte vjernik, i da li ti se slavi. Kako je teško kad čekaš kazaljku da pokaže četiri sata, da se ispariš iz kancelarije brzinom svjetlosti. A kako je samo teško kad radiš, a u stvari ne radiš ništa.

I dok sjedim u njenoj zagušljivoj kancelariji, nagutana dimom njenih tankih cigareta, misli me otrgnuše iz stvarnosti i baciše u drugi svijet. Upravo u onaj pravi svijet, kakav je satkan od blata, plača, jecaja i lažne nade...

...

Ulazim u tramvaj. Miris jakni, iznošenih već nekoliko kišnih i snježnih godina dočeka me još na samome ulazu. Tri studenta „zavaljeno“ sjede na tramvajskim stolicama, raspravljaju kako treba uvijek zaokružiti na testu svaki odgovor pod „A“, jer profesor uvijek tako postavi zadatke. Stariji stoje, čvrsto se drže za rukohvat, otpuhuju i premiču se s noge na nogu. Krenuli su negdje, a ni sami ne znaju cilj. Proviruju kroz prozor u nadi da će ugledati stanicu svog cilja, ali ona nikako da se pojavi, pa ipak neki izađoše na sljedećoj stanici.

Začu se vapaj sa prvog dijela tramvaja. Okrenuh se da vidim. Žena sa suzama u očima moli putnike u tramvaju za jednu marku, jer nema šta da jede. Plače žena. Na rubu da vršti od proklete sudbine koja je baš nju zadesila. Da jede, nema...

...

Izašla sam iz kancelarije da se nisam uspjela ni predstaviti. Nije saznala ni ko sam, ni šta sam. Nisam čak uspjela ni reći joj da meni nije teško, nimalo kao što je njoj. I da mi je zaista teško što je njoj toliko teško.

Amela Topuz