PRVI RAZRED

Septembar 1995. godina. Granate su još padale. Rat je još trajao, a ja još nisam napunila sedam godina, su bili razlozi mog neupisa u osnovnu školu, u školsku 1995/96 godinu.

Svaki dan, kroz prozor gledala sam svoje vršnjake iz ulice sa žutim i zelenim ruksacima na leđima (koje su dobili u školi, od strane humanitarnih organizacija), kako idu u školu.

Teta iz vrtića, koji je bio u podrumu u haustoru pored mog, mi je rekla da sam već porasla za školu i da u vrtić idu mala djeca, kada sam joj prišla i pitala je, da li se mogu upisati u vrtić.

Prošlo je već petnaest dana. Mama je ispirala neki veš na rijeci Dobrinji. Vode i dalje nije bilo u stanu. Ja sam mirno stajala pored nje. A onda sam počela da se svađam sa mamom optužujući je kako me svaki dan laže da će me upisati u školu. Objašnjavala sam joj povišenim glasom da želim ići u školu.

Kako je mami dosadilo moje svakodnevno zapitkivanje kada ću u školu, prekinula je ispiranje veša. Bacila je veš u lavor i ostavila ga u stanu, a potom uzela moju ruku, njena je još bila hladna i mokra od rijeke, i odvela me u školu.

To zapravo i nije bila škola. To je bio jedan stan. Garsonjera u prizemlju u susjednoj zgradi. Soba, učionica je imala nekoliko stolova od zida do zida, tako da je petero učenika sjedilo u jednoj klupi. Svjetlost u učionicu je jedva dopirala, obzirom da je ormar, služio kao štit, prekrio prozore. Prava školska zgrada se zapravo nalazila na prvoj liniji, u Aerodromskom naselju i imala je samo zidove na kojima su se vidjeli ožiljci granata. Prozori polupani od silnih detonacija. Školsko dvorište minirano.

Mama je objasnila učiteljici moju želju da idem u školu. Učiteljica je rekla da je potrebno provjeriti, obzirom da sam, faktički, zakasnila petnaest dana sa upisom. Međutim, nakon kratkog razgovora sa mnom uvjerila se i sama da tih petnaest dana izostanka za mene neće biti nikakva prepreka da savladam gradivo.

Prva slika iz školske klupe školske 1995/96 godine

Zvanično krenula sam u školu sedamnaesti dan. Sjela sam u zadnju klupu u kojoj je jedino bilo slobodno mjesto. Kada sam sjela u svoju klupu, počela sam plakati. Željela sam i mama da ostane sa mnom. Učiteljica mi je prišla i tješila me. Pružila mi je nekoliko korištenih knjiga, koje su sada bile u mome vlasništvu. Tanku plavu svesku na kojoj je pisalo UNICEF. Ruksak nisam dobila. Nije ih više bilo. Tako da sam prvi razred nosila plavo-rozi ruksak, koji je moj otac nosio na liniju, na Treskavicu. Kada je uspio pronaći veći ruksak, ovaj je meni poklonio. Bio je to dobar ruksak u kojem sam nosila svoje već korištene knjige, UNICEF svesku, olovku, užinu koju nisam uspjela pojesti za vrijeme velikog odmora koji je bio u učionici, jer sam jako malo količinski jela kao dijete, i petice.

Prvi razred školske 1995/96 godine završila sam s odličnim uspjehom sa svim zaključenim peticama. Prvi razred školske 1995/96 godine završila sam sa ukupno 67 opravdanih časova, obzirom da zbog svog lošeg apetita i slabašnog imuniteta, povišena temperatura i grlobolja su me pratile skorom svakih petnaest dana. Prvi razred školske 1995/96 godine završila sam i sa ukupno šesnaest i po kilograma, kao najmršavije dijete u razredu.

Prva đačka knjižica iz školske 1995/96 godine

I svaki put kad moji koraci dođu do novog sazidanog zida, kada moje poteze zaustave barikade satkane od nepoznatih riječi, kada se moj uspjeh oklizne na zle jezike, sjetim se uvijek te male, mršave, ali nevjerovatno uporne Amele koju tada ništa nije zaustavilo da uspije. I da bude najbolja.

Amela Topuz

ZAGRLJAJ

Zahvaljujući Grasovim neredovnim, preskočenim, linijama, često imate priliku da upoznate na stanici različite ljude koji su krenuli na različita mjesta i sa različitim životnim pričama.

U svom tom čekanju i nerviranju oko preskočenog reda vožnje, gledanja na sat, psovanja u sebi, ljudi vam se prosto otvore i povjere...

Prišla mi je jedna žena s pitanjem da li znam kada je sljedeći autobus. Žurila je na posao. Već je kasnila. A trebalo je ranije da dođe da očisti prostorije, kako bi radnici mogli započeti sa svojim poslom.

Pitala me, hoću li i ja zakasniti u školu? Nasmijala sam se. Nasmijala se i ona kada sam joj rekla koliko godina imam i kada sam joj rekla svoju realizovanu ambiciju da završim sve školske obaveze što prije i da budem odrasla i svoja.

Žena je bila oduševljena mojim postignućem, a ujedno iznenađena mojim mladolikim izgledom. Ja tog jutra i nisam nešto bila ambiciozna, pa sam onako iskoristila jocker uobičajne floskule i rekla kako škola danas i nije na cijeni, niti vrijedi.

I prije nego sam završila sa uobičajnom retorikom, žena me prekinula s riječima:“Niste u pravu, škola je ipak škola.“

A onda mi je ispričala svoju priču. Završila je samo četiri razreda. A kako njen otac ne bi platio porez državi, odlučio je da nastavi školovanje, pa je zahvaljujući porezu završila osam razreda. Bila je odlična učenica i željela je, voljela je ići u školu.

Međutim, srednja škola bila je udaljena od mjesta u kojem je živjela. I male su šanse bile da pohađa i srednju zbog nepostojanja prevoza. Ali, njen dajdža se ponudio njenom ocu, da može stanovati kod njega dok završi srednju. Njen otac je to odbio sa riječima da je žensko i da joj neće trebati škola. Da joj je osam razreda sasvim dovoljno.

Prošlo je još par godina od tada, a ona se potom i udala. I danas živi sa dvoje djece, (jedna se kćerka već udala) i mužem koji zbog iznenadne bolesti ne može da radi, pa da bi mogla školovati djecu, radi, čisti po stanovima i firmama bez da je prijavljena i zdravstveno osigurana. Njen jedini cilj je da njena djeca budu obrazovana.

Kad smo već razmijenile imena, rekla mi je:“Amela, ja svom ocu nikad nisam oprostila što me nije pustio da se školujem. Sada bih barem imala posao i bila bih prijavljena. Imala bih i bolju platu, ...škola je ipak škola.“

Oči su joj bile pune suza. Nisam ništa odgovorila, samo sam je zagrlila...

Na osnovu jučerašnjih rezultati popisa u Bosni i Hercegovini živi 2,82% nepismenog stanovništva. Koliko se žena krije u ovim procentima koje se nisu  školovale, samo zato što su bile žene?

Amela Topuz

(Ne)održivi povratak?!

Kraj sedmog, početak osmog razreda osnovne škole, u vrijeme vladavine Visokog predstavnika  Wolfganga Petriča, vrijedila je parola „Povratak svak' na svoje“.

Da je riječ samo o paroli postoje „brojni“ brojčani pokazatelji, koje i danas nakon više od deset godina pokušavamo uvećati, korigovati, umanjiti, i sa jedne, i sa druge i sa treće strane, kako to kome i u kom trenutku odgovara. Ko se zaista vratio tamo gdje je i rođen, još uvijek ne znamo... 

Sjećam se Lejle i njene porodice koja je došla iz Bijeljine, preko Tuzle, u moj razred.

Nakon što su zločinci uperili puške u njih pred kućnim pragom, zahvaljujući blagim pogledom i izgovorenim riječima Lejline mame, da ih poštede smrti, jer imaju malu bebu (Lejlinog brata), zločinci su se smilovali i pustili ih da živi izađu iz tada opkoljene Bijeljine. Svoje izbjeglištvo proveli su u Tuzli, a prilikom potpisa Dejtonskog sporazuma, došli su u Sarajevo da započnu novi, reklo bi se bolji život...

Povratak svak' na svoje uveo je u riječnike novi pojam, tzv. deložacija. I danas ako pitate moju generaciju, koja im je najmrža riječ na svijetu, reći će vam da je u prve tri upravo ova, nova riječ. A zašto? Zato što većina roditelja moje generacije su bili oni koji su ostali samo na spiskovima gigantskih firmi za dodjelu stanova (kako je to nekad u socijalizmu bilo) u budućnosti, a rat im je oduzeo mogućnost da zarade određenu sumu ili podignu kredit za kupovine svoje prve nekretnine.

Ipak povratak svak' na svoje, je započeo u vidu prodaje stanova, kuća, garaže, imanja, ko je šta imao i nastavak življenja tamo gdje je već započet novi, bolji život. Cijene su bile više nego realne, čak i napuhane, ekonomski rečeno. Tako da je trosoban stan naprimjer u Foči vrijedio kao jednosoban stan u Sarajevu. U biti, cjenovno se više isplatilo biti izbjeglica iz Sarajeva, nego izbjeglica u Sarajevo.

Lejlina porodica nije mogla za svoju srušenu kuću kupiti bilo kakav stan u Sarajevu, pa su deložirani iz onog u kojem su živjeli. Svoj novi život ponovo su započeli u Tuzli i tu su još uvijek. A onaj stan u kojem su živjeli u Sarajevu, bivši vlasnik se nije nikad javio, ali uzeo ga je jeftino za kupljene certifikate jedan od profitera novog postdejtonskog vremena.

Ipak u Sarajevu postoji jedna zgrada, meni posebno važna koja predstavlja održivi povratak i realizaciju parole: „Povratak svak' na svoje“. Ta zgrada se upravo nalazi u tzv. integraciji. Zašto je ona važna? Naime, bivši vlasnici bilo koje strane, nisu mogli svoje stanove prodati, mijenjati, jer niko nije želio živjeti pored ovih, a ovi nisu željeli živjeti pored onih. Zbog neatraktivnosti njihovih stanova na tržištu nekretnina, ostali su da žive jedni pored drugih. Njihova prezimena na sandučićima su ispisana i latinicom i ćirilicom. I to nikome više od njih ne smeta.

U toku je predizborna kampanja, ponovo će se veliki govornici doticati onih podataka o održivom povratku, koje ne znamo, pa ćemo ih zbog glasova i podrške uvećati, korigovati, umanjiti, i sa jedne, i sa druge i sa treće strane, kako to kome odgovara.

Na moju (već dva puta pisanu) inicijativu o saniranju fasade (obojene ožiljcima granata i metaka) na zgradi u takozvanoj integraciji, napisat ćemo da nije još u planu i da nije u nadležnosti.

Jer koga briga za održivi povratak onih koji su odlučili da počnu svoj novi, bolji život upravo tako gdje su i rođeni?!

Amela Topuz