Mladost= Ludost

Pitam ja nedavno svog kolegu koje je godište, kaže on 1993.

„1993.“ upitah iznenađeno i kroz smijeh dodadoh, „pa ja ti mogu biti mama“.

Naravno, mama mu ne mogu biti, jer sam od njega starija samo pet godina, međutim činjenica jeste da je upravo ta generacija "devedesetih" postala punoljetna i da već nižu godine radnog staža.

Ipak vraćajući kilometre na satu za jedno dva stoljeća, shvatam da naši pradjedovi sa tih osmnaest, dvadeset godina i nisu bili mladi, već zreli, odrasli ljudi, oženjeni, očevi sa dvoje djece itd.

Međutim, ispred mene se stvorio zadatak da upravo tim mladim rođenih devedesetih godina objasnim, pojasnim zašto je važno da se počnu baviti politikom, a ne da se politika bavi njima, a da ih pri tome ni za komentar ne pita. 

Za sadašnji imdž politike nisu krivi naši pradjedovi koji su se u ranoj mladosti oženili i koji su svojoj djeci mogli dati samo onoliko koliko su znali i imali, za sadašnji imdž politike krivi su naši roditelji koji kada im novinar s mikrofonom priđe, oni šute, pomahuju glavom, a kada se kamera i mikrofon isključe započnu nekoliko priča šta i kako treba popravi, šta nije uredu, ko je lopov u smjeru sve se to zna, ali neće oni da kažu javno i itd.

Na temu moje prezentacije „Mladi kao učesnici u predizbornim kampanjama u svojim političkim partijama“ pričala sam o motivaciji, o faktorima koji su bili presudni da više ne šutim na stvari koje mi smetaju, da ne očekujem ništa od starijih generacija „političara“, i da u mojoj zemlji u poređenju sa drugim evropskim zemljama jedini problem nije politika, već nekolicina ljudi koji kreiraju ovakvu politiku.

Zato ako si mlad/a budi dovoljno lud/a i reci glasno što ne valja i daj sve od sebe da pobijediš! Jer ako misliš pobijediti ne smiješ izgubiti!

Amela Topuz

Majmun, njegova žena i policajci

Za Buka portal, 14. mart 2015.


Peti razred u osnovnoj školi, nije bio samo prelazak na drugi sprat, on je ujedno značio i nove predmete, prirodnog i društvenog smjera. Većina prvih lekcija odnosilo se na teorije o nastanku planete Zemlje, nastanku života, a potom i o nastanku čovjeka i civilizacije.

Ne znam zašto, ali od svih tih teorija koje smo izučvali, meni je najlogičnija bila ta, da je čovjek nastao od majmuna. Isto mišljenje mogu imati i danas, sa svojih dvadeset i šest godina, pogotovo kada sam nedavno čula priču o jednom majmunu, njegovoj ženi i policajcima.

Naime, majmun je sa svojom ženom krenuo na vikendicu. Upalio je vozilo koje već odavno nije registrovao. Majmun zaboravio, nije stigao od majmunluka.

Srećom na putu, dok se vozio prema vikendici, niko ga nije zaustavio. Prošao je bezbjedno i sigurno. Što bi se reklo, baš je majmun imao sreće.

Međutim, pri povratku kući, policija ga je zaustavila. Majmun je zakočio, ugasio vozilo i otvorio lagano prozor svoga automobila. Dva policajca su se sagela prema prozoru. Pozdravila majmuna i zatražila saobraćajnu dozvolu.

Znajući šta slijedi, majmun je pokušavao brzo smisliti kako da se izvadi iz cijele situacije. Misli su mu išle brzinom svjetlosti. Počeo je tražiti po svojim džepovima saobraćajnu dozvolu. I u tom traženju, majmunu se ubrzo upalila lampica. Okrenuo se prema svojoj ženi, zviznuo joj šamar i potom se počeo derati na nju, kako je mogla zaboraviti da mu ponese saobraćajnu dozvolu.

Policajci su se samo pogledali u tom trenu. Znajući da će imati posla s majmunom. Rekli su mu da je sve uredu i da može nastaviti svoj put.

Žena, naravno nije ništa rekla u svoju odbranu. Da li je navikla na majmunsko ponašanje?! Ili ju je ovaj put samo iznenadilo?! Ili je možda sama kriva što se za majmuna udala? Odgovore nemam i ne znam.

Znam samo da 2014. godine, prema informaciji Treće policijske uprave je povećan broj prijava nasilja u porodici, u odnosu na 2013. godinu. Koliko li je tek onih koji su prijavu odlučili progutati, prožvakati, proplakati i odbolovati?!

Kada sam javno pitala šta policija radi, predlaže kao rješenje problema, moj vrli kolega vijećnik, istićući svoje iskustvo u radu policije, mi je rekao da ne trebam biti kritična prema policiji i da policija ne treba da rješava problem nasilja u porodici, već socijalne ustanove. Po njegovom iskustvu, ako vas majmun udara, zovite socijalnu radnicu u pomoć, a ne policiju.

Razmišljajući ponovo o priči, pitam se da li je moj kolega možda majmun?! I da li je policajac koji je zapisivao naša pitanja i sugestije ikad učio teoriju da čovjek nastaje od majmuna?!

STOP NASILJU!

Amela Topuz

Bolonja ti mene, bolonja ja tebe

Za Buka portal, mart 2015. godine


Nije jedini Ćović pametan od Hrvata. Naprimjer, evo Hrvati u Hrvatskoj su odlučili biti pametni, pa su nakon nekog perioda odlučili glasno i jasno reći NE Bolonji i Bolonjskom procesu studiranja. Prosto je potrebno puno kilometara da prođeš, ne bi li skontao da li si krenuo u pravom smjeru. Što kažu, dok ne probaš, nećeš ni znati.

Naravno, naši profesori sve vrijeme su šutili, kao što i dan danas šute. Kada se donosila odluka o novom načinu studiranja, niti jedan profesor nije javno, jasno i glasno rekao da nam Bolonja ne treba ili da takav način studiranja ne podrazumijeva kvalitet, koliko kvantitet. Nisu, eto morali javno, mogli su i na svojim predavanjima, ali često ne dolaze na predavanja, pa nisu stigli ni reći šta misle.

S druge strane, današnji profesori nemaju puno vremena da se bave svojim pozivom, koliko su zaokupirani drugim problemima, tipa, stolicama na skupštinskim sjednicama, gostovanjima na silnim televizijskim talk show-ima, dizanjem ruku na sastancima Upravnih i Nadzornih odbora velikih nam kompanija, presjecanjem vrpci na otvaranju novog privatnog fakulteta u jednom malom selu na vrh brda.

Opet, kada sagledate, Bolonja im je mnogo olakšala rad na fakultetima. jer čitanje i ocjenjivanje seminarskih radova, kao i diplomskih prebacili su na svoje asistente. Zbog bolonje morali su naučiti taj svjetski jezik, engleski, morali su usavršiti pisanje mailova, morali su steći osnove worda, excela, kreiranje power point prezentacija i itd.

Ipak danas zbog njihove tišine, kao i prazne priče akademskog kruga zvanog 99, čije jedino predavanje slušaju još novinari kojima nedostaje par minuta za popunjavanje programske šeme, ispaštaju i ispaštat će mnoge generacije mladih, koje poslodavac diskriminira na prvom razgovoru sa prvim pitanjem:“Jesi ti ovo završio po Bolonji?!“ I prvim zaključkom nakon odgovora na pitanje:“Ma nisi ti VSS.“

Penzije, kao što i znate, ovaj mjesec kasne. Mladi, bolonjci  ne rade, jer ne znaju i ne mogu. Gigantske državne firme su zatvorili oni koji su studirali po starom sistemu, kao i profesori koji su bili članovi odbora za kriminal u procesu privatizacije.

Savršeni životni ciklus. Bolonja ti mene, bolonja i ja tebe.

Amela Topuz