Zabranjena ljubav

Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska su dvije lezbejke koje žive u Bosni i Hercegovini, i koje još od Dejtona 1995. godine, kriju svoju ljubav. U noći kad svi spavaju, dijele zagrljaje pokraj Vrbasa. Ljube se pokraj Neretve. I tiho šapuću pokraj obale rijeke Miljacke.

Sve prave ljubavi su tužne...kako to uvijek biva u stihovima sevdalinke, njihovoj ljubavi, dušman je stao na put. A dušmana danas na pretek ima.

Dušmani su danas i naši i njihovi.

I ovi i oni.

A i oni ostali.

Za ljubav nikad se ne pitaju oni koji se vole, nego uvijek neka druga, treća lica. Uvijek neko drugi treba ti da kaže koga ćeš i kako da voliš. Tako i za ove dvije žene, pitaju se drugi.

Tako bi neki najviše voljeli Federaciju za Zagreb da udaju. A Zagreb vala i nije neki frajer. Ne zna taj nikad čovjeka da nasmije. Ne bi on znao Federaciji ni vic smiješan da ispriča.

Tako bi neki najradije hteli Republiku Srpsku za Beograd da udaju. Beograd uvijek glumi lafca. Zna on i vic smiješan da ispriča, ali uvijek prostački sa psovkama.

Tako bi neki željeli Federaciju da utrpaju Istanbulu. Da, da onom brkatom Istanbulu. Pa zar njegove brkove da naša Federacija ljubi?!

Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska bi jedno malo, skromno opštinsko vjenčanje.

Bez da se okreće prase i pjevaju turbo folk pjesme.

Bez crkvenog vjenčanja.

Bez da se puštaju sirene iz auta i maše zelenim zastavama ispisane bijelim arapskim slovima.

A nakon vjenčanja, Federacija i Republika bi željele usvojiti maleno Brčko Distrikt i pružit mu ljubav i toplinu svoga doma.

Dijete Brčko Distrik je dijete koje je izgubilo roditelje u ratu. Trenutno živi u prokišnjavom sirotištu. Sanja kako će imati roditelje, neovisno koje boje, nacije, vjere. Sanja kako će ići u školu. Biti dobar đak. Upisati fakultet i naći dobar posao.

A ne kao sada,  kao što sirota djeca u Nedžarićima čiste šoferšajbe dijasporskih lizing automobila za mrki pogled, psovku, rijetko za 0,5 ili 1 KM.

I dok se Evropa drogira u jednom od najluksuznijih hotelskih barova, dok Amerika glumi maloljetnog delikventa po Bliskom Istoku, dok Rusija leži ispod stola pijana, a Kina u bolnici zbog trovanja psećijim mesom, u Bosni i Hercegovini postoje dvije žene, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska kojima ne daju da se vole...

Amela Topuz

O Bosanci, o Hercegovci

Da li se sjećate one dječije pjesmice?! Ulica je odzvanjala stihovima koje smo pjevali, mi djevojčice kada bi se urotile protiv dječaka, koji su odlučili da se, ipak igraju fudbala, a ne „Mama i djece“ kako smo mi željele.

Stihovi su se nizali ovako:

U sjevernoj Americi rodio se slon,

umjesto da piše, sluša gramofon.

Majka mu je kobila, otac krokodil,

braća su mu majmuni što voze romobil...

E sad, mene zanima, prema navedenoj pjesmi, šta mislite kako bi se trebao izjašnjavati slon? Amerikanac, jer je rođen u sjevernoj Americi ili možda Konj, po majci ili Krokodil, po ocu ili Majmun, po braći?!

Srećom naš slon je rođen u Americi, pa će i biti Amerikanac, da je naš slon kojim slučajem rođen u Bosni i Hercegovini, vjerovatno da bi ga neki kvazi bh. politički analitičari, koji su upisali političke nauke na prestižnom privatnom koledžu u Travniku, ali diplomirali pukim slučajem u Kiseljaku, svrstali u Ostale, iako mu je i pradjedov pradjed, krokodil rođen u Bosni i Hercegovini, i sa Konstantinom Porfiregenetom na sijelu spominjao Bosnu.

Nastavak pjesme slijedi:

Sestre su mu dame što čitaju romane,

romani su skupi, dječaci su glupi...

Danas, ja bih zadnji stih pjesme izmjenila u stih:

romani su skupi, e moj narode glupi...

Toliko je vremena prošlo otkada su ona trojica potpisala onaj sporazum i otkada su otišla tamo gdje ćemo i mi, svi jednog dana, a mi se nismo ni makli sa crne tačke?! Još uvijek su nam Bosanci i Hercegovci ostali Ostali.

-„Ama ako napišeš da si Bosanac, stavit će te u Ostale“, reče djevojka mladiću koji je sjedio pored nje na sjedištu, u trolejbusu.

-“Kako Ostali“, upita zbunjeno mladić.

- „A šta su onda Kinezi u Bosni, ako su Bosanci Ostali“, dodade starac koji je stajao do njihovog sjedišta.

Prepun je tolejbus putnika, nije potrebno ni držati se za rukohvat i tako skoro svaki dan, bez obzira na vrijeme. Moje misli ipak su se kretale u drugome smjeru. Da nas hoće više prebrojati da vidimo da li nas ima tri miliona ili ipak četri miliona?! Da više ne nagađamo?! I kada se bavimo statistikom, da vidimo da li nam je nezaposlenost zaista preko 50% ili je možda manja, ali vjerovatno i veća?!

Kad pogledam na šta sve ovo liči, tačno mi dođe da se nikako ne izjasnim i da ne otvaram vrata anketarima za popis, kao što to čini moj prijatelj, staricama iz Jehovinih svjedoka, koje već peti put dolaze i zvone na vrata.

Sjećam se jednog teksta iz studentskog lista zagrebačkih studenata ekonomije u kojem su naveli, parafraziram, da Hrvati iz Bosne i Hercegovine nisu isto što i Hrvati iz Hrvatske. Ogromna uočljiva razlika i psihička i fizička, po njihovom tekstu...

Sjećam se odlično i scene iz kultne serije „Vratiće se rode“, u kojem glumac Saša Petrović glumi Srbina iz Bosne, koji je za vrijeme rata pobjegao u jedno, malo selo u Srbiji. Smiju mu se i Bjelogrlić i Srle Torodović, uzvikujući: "Đesi, ba, ti Bosanac", niti jednom da mu kažu:"Đesi Srbine"...

A onda, kao šlag na tortu, iznenadila sam se, kada sam upoznala ženu, pokrivenu, značenje njenog imena sa arapskog prevoda, vjera, koja dolazi iz partije koja se zalaže za prava Bošnjaka, da se izjašnjava kao Ostali?! Zbog politike ili možda zbog vlastitog uvjerenje?! Ne znam, procijenite sami...

Žalosno je da smo toliko protračili i Bogu dane ukrali. Na sebe, Bosance i Hercegovce smo zaboravili. Čak i ime njihove zemlje skratili smo na „BiH i ja ne bih“. Sami smo sebe manjinama učinili. Srećom tu su susjedi i dijaspora da nas s vremena na vrijeme spomenu u vicevima o glupim Bosancima i glupim Hercegovcima.

Amela Topuz

 

TEŠKO...

Svaki put kad postavim konkretno pitanje osobi, troduplo starijoj od sebe, dobijem cijelu autobiografsku zbirku pripovjedaka. Kako je baš toj osobi bilo teško u vrijeme Kulina, kako je baš toj osobi bilo teško u Jugoslaviji, kako je baš toj osobi bilo teško i jučer, i danas, plus, gratis informacije, kako će da joj bude teško sutra. Svima nama, ali posebno njoj. Njoj će da bude najteže.

„Ne znaš ti. Ti si još mlada. Ja ću ti istinu reći, ja sam iskrena osoba, bilo je meni, teško, ovako“, pa onda počne pripovijedati uz male pauze, tamo gdje je samo potrebno da se uzme malo zraka, pa da se nastavi dalje.

Kao ekonomista razmišljam o utrošenom vremenu provedenom u njenom uredu, njene najniže jedinice lokalne samouprave. Mnogo troši vremena za ovo recesijsko doba. Zamisli koliko tek budžeta troši?!

„Ovdje ti je kao kod Sulejmana Veličanstvenog“ uzviknu i podiže ruke.

„Ne pratim tu seriju“, brzo odgovorih, jedino što progovorih.

Pomislih u sebi, neće mi valjda početi pričati radnju serije i opisati likove na narednoj stranici njene zbirke pripovjedaka. No, na sreću ipak nije. Nastavila je upravo tamo, gdje je zastala, kada joj je najteže bilo. Kako je samo teško već godinama imati stalan posao. Kako je samo teško kad ti je plata uvijek ista, na isti datum svakog mjeseca. Kako li je teško kad subotom i nedjeljom ne moraš doći na posao, jer se ne radi. Kako je teško kad slaviš svaki praznik, i državni i vjerski, bez obzira koje si vjere, i da li si uopšte vjernik, i da li ti se slavi. Kako je teško kad čekaš kazaljku da pokaže četiri sata, da se ispariš iz kancelarije brzinom svjetlosti. A kako je samo teško kad radiš, a u stvari ne radiš ništa.

I dok sjedim u njenoj zagušljivoj kancelariji, nagutana dimom njenih tankih cigareta, misli me otrgnuše iz stvarnosti i baciše u drugi svijet. Upravo u onaj pravi svijet, kakav je satkan od blata, plača, jecaja i lažne nade...

...

Ulazim u tramvaj. Miris jakni, iznošenih već nekoliko kišnih i snježnih godina dočeka me još na samome ulazu. Tri studenta „zavaljeno“ sjede na tramvajskim stolicama, raspravljaju kako treba uvijek zaokružiti na testu svaki odgovor pod „A“, jer profesor uvijek tako postavi zadatke. Stariji stoje, čvrsto se drže za rukohvat, otpuhuju i premiču se s noge na nogu. Krenuli su negdje, a ni sami ne znaju cilj. Proviruju kroz prozor u nadi da će ugledati stanicu svog cilja, ali ona nikako da se pojavi, pa ipak neki izađoše na sljedećoj stanici.

Začu se vapaj sa prvog dijela tramvaja. Okrenuh se da vidim. Žena sa suzama u očima moli putnike u tramvaju za jednu marku, jer nema šta da jede. Plače žena. Na rubu da vršti od proklete sudbine koja je baš nju zadesila. Da jede, nema...

...

Izašla sam iz kancelarije da se nisam uspjela ni predstaviti. Nije saznala ni ko sam, ni šta sam. Nisam čak uspjela ni reći joj da meni nije teško, nimalo kao što je njoj. I da mi je zaista teško što je njoj toliko teško.

Amela Topuz