Promijenila sam
pjesmu za zvono alarma. I tog jutra očekivala sam da će upravo ta pjesma lagano
me istjerati iz kreveta. Međutim, na svakih deset minuta njene note nisu
dopirale do mene, barem nisu dopirale na onaj način na koji sam ja to željela.
Odsvirala je još jednom refren i to je bio posljednji za ovo jutro.
Ili
ću ustati, ili će se refren još ponavljati?! Odlučila sam se za prvu opciju.
Dok
sam hladnim kapljicama vode budila svoje lice, miris kafe iz kuhinje se nekako
protegao do mene. Miris kafe, jest jednako miris jutra, barem za mene. Mama je
rekla da je ovo nova kesa kafe, koju je kupila i da divno miriše zato što nije
prepržena, kao što obično bude.
Požurila
sam. Još dvije minute dijele me od polaska autobusa sa početne stanice. Dok trčim
preko blijedo, iscrtanih zebri, zvuk SMS poruke vrišti u mojoj torbi. Zakoračih
do obale trotoara, rovim po svojoj torbi tražeći mobitel.
Čitam
poruku. „Jesi li krenula?!“
Tipkam
odgovor:“Evo me upravo na stanici.“
Čekam. Čekam. Dvije
minute su već prošle. Autobusa nema. Svaki pogled na sat čini me još
nervoznijom. Čini mi se da se i skala na termometru u ovom trenutnku popela na najviši
nivo. Čisto da doprinese mojoj nervozi.
Dolazi
ogromni Centrotransov autobus. Očekujem kad mi priđe bliže da ću vidjeti natpis za
neke druge pravce. No, gle čuda, na natpisu stoji moj pravac. Ulazim u autobus, a
šofer i kondukter me dočekuju s pozdravom i riječima: „Sjedite Vi, smjestite
se. Doći ćemo mi do Vas za kartu.“
Još
uvijek iznenađena novom načinom ulaska u autobus, poput Alise u zemlji čudesa,
zauzimam svoje mjesto.
Moja
stanica. Ustajem i čekam autobus da stane, još uvijek držeći se za rukohvat.
Doviđenja i prijatno, uputi mi riječi kondukter.
PROTESTI!
Sjetih se rečenice Nure Bazdulj Hubijar, „Počinje mi se činiti kako je došlo
ono doba kad živi trebaju zavidjeti mrtvima“. Tješim se kako je to samo
rečenica i da ne treba negativno razmišljati.
Dolazim
do supermarketa. Trebam prijateljici da kupim par voćki, pa me zamolila da to
učinim. Upisala sam šifru i sad čekam da izađe ona naljepnica sa bar kodom. Ali,
nema je. Priđem jednoj gospođi za pomoć. Reče mi da pritisnem jednicu, ali žutu
jedinicu.
Da
izvagam drugu voću, zauzeta vaga. Jedan gospodin, također se pronašao u problemu
istom, kao i ja maloprije. Kažem mu da pritisne žutu jednicu. Zahvali mi se.
„Ma
ništa, nisam ni ja znala do maloprije,“dodadoh.
Dolazim
na posao. Nova tema, „Kako smršati“. Prošle sedmice se više pričalo o djeci i
braku.
Kolegica
priča o pritisku. Ono kad želiš sve, a ne može, a ti želiš da možeš. Pa te
prosto jede sa svih strana. Pokušavam da nađem one fraze, eto čisto, da riječima
ublažim njenu bol....mada džabe priče, kad je u čovjeku nešto jače od njega samoga.
Dao
ostavku. Dodaje kolegica da mu je bolje da se bavi genetikom, šta će mu politika.
Šta god da uradiš ,ljudi će da popljuju. Ti samo trebaš imati žeuldac koji može
sve da svari.
Vraćam
se kući. Kapi kiše po pločniku. Jutros je bilo prevruće, sad je prekišovito.
Trčim ponovo do stanice.
Vozim
se....gegam se. Prestala kiša.
Noć.
Palim računar, kao da cijeli dan nisam radila i svoj vid štetila pred njim.
Adnanu pišem koliko ga volim.
Gledam
u mobitel, razmišljam o novoj pjesmi za alarm. Ali, ipak ostajem pri ovoj od
jutros. Dat' ću joj jednu šansu za novo buđenje.
Amela Topuz
iz dnevnika, 21. maj 2013.
godine