Naljuti se čovječe!

Prva društvena igra koju sam naučila, još kao dijete igrati, bila je „Ne ljuti se čovječe“. Sa mamom sam je često igrala. A igra je tekla ovako. Svaki put kada bi mama „pojela“ mog igrača, ja bih se naljutila na mamu, a svaki put kad bi mama pobjedila, ja bih plakala. Zatim bi me mama tješila koristeći naziv igre, „Ne ljuti se čovječe“. Dobro, bila sam dijete, pa i razumijem i tu ljutnju, a i te suze.

Međutim, prateći malo više političke igre naših dviju vodećih stranaka, sve više mi njihova igra liči na društvenu igru, „Ne ljuti se čovječe“. Pardon, zbog bolesno ambicioznih naših političara pomenutih stranaka, „Ne“ ispred glagola ljutiti, se ne vidi. Oni rječicu „Ne“, ne prepoznaju, ni umno, ni u rečenici. Pa se njihova igra zove, „Naljuti se čovječe“.

Ta igra se već dugo igra po živcima naših građanki i građana. I zeleni i crveni žele pobjedu. Preko šestorke, ovaj šestice na kocki. Preko autoputa 5c. Preko četiri gradske općine. Preko točlanog predsjedništva. Preko jedinica i dvica upisanih u njihove đačke knjižice.

I dok građani željno isčekuju da vide konačan ishod igre, kako bi, ili crveni, ili zeleni se latili posla, desi se ona krla. Ne vidi se tačno broj na kocki. Kocka nije fino pala. Izbori ponovo, pardon, bacanje ponovo. Šestica! Izlazi i četvrti zeleni na stazu, a ni ova trojica što su prije izašla nisu do kuće došli, a bogami ni do ispunjena cilja. Sada je red na crvene. Dvica! Jedan, dva i „pojede“ onog prvog zelenog. Slavlje, ovacije na strani crvenih. Samo jednom običnom dvicom uspjeli su zelenog da „smaknu“, a ni sami nisu ni blizu kuće. Koliko im samo dvica treba da bi došli do cilja?!

Zeleni ljuti. Kako su crveni mogli njihovog prvog igrača tako da „pojedu“ i to baš sad kad su četvoricu imali na stazi i kad su lagano mogli krenuti, i jedan, i drugi, i treći, i četvrti ka kući, a onda i da se posvete svoj misiji i viziji u potpunosti.

Crveni još uvijek pod utiscima što su smaknuli jednog zelenog, sa svojim jednim igračem na stazi jure ka kući. Ali, gle, proklete kocke?! Nikako da se okrene na šesticu. Već samo jedinicu pokazuje. Jedan! Jedan! Jedan! Jedinica do jednice, kao u dnevniku kod imena lošeg đaka. Ljute se sada i crveni. Crvene se od ljutine. Okrutne li igre druže Tito, što je ne zabrani dok si bio živ?!

Zeleni, pak pušu u kocku, uče sve sure koje znaju, ne bi li se šestica ukazala kao Hercegovcima Gospa, a zaboravili su da se Božije ime u kocki ne smije spominjati.

Kako ne bi građanke i građani morali gledati samo crvene i zelene, ubaciše se i plavi igrači. Bacaju kocku, ali nikako da se pojavi šestica, da makar jednog pijuna puste na stazu. Kocka kako god da se baci pokazuje svaki broj, ali šesticu nikako. Od očaja krenuše i suze. I to one krokodilske. Suza, suzu stiže. Bojim se da od zvuka toka suza, i građanke i građani, počnu plakati. Ali neka plaču, kao što kažu u narodu, manje će pišati.

Ja sam se kao dijete ljutila kada bih gubila u igri „Ne ljuti se čovječe“, zeleni i crveni političari se ljute kad gube pozicije u vlasti. Ja sam kao dijete plakala kada bi me mama pobijedila u igri „Ne ljuti se čovječe“, plava političarka na sjednici plače, jer nije ušla u gradsko vijeće.

Amela Topuz

Zabranjena ljubav

Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska su dvije lezbejke koje žive u Bosni i Hercegovini, i koje još od Dejtona 1995. godine, kriju svoju ljubav. U noći kad svi spavaju, dijele zagrljaje pokraj Vrbasa. Ljube se pokraj Neretve. I tiho šapuću pokraj obale rijeke Miljacke.

Sve prave ljubavi su tužne...kako to uvijek biva u stihovima sevdalinke, njihovoj ljubavi, dušman je stao na put. A dušmana danas na pretek ima.

Dušmani su danas i naši i njihovi.

I ovi i oni.

A i oni ostali.

Za ljubav nikad se ne pitaju oni koji se vole, nego uvijek neka druga, treća lica. Uvijek neko drugi treba ti da kaže koga ćeš i kako da voliš. Tako i za ove dvije žene, pitaju se drugi.

Tako bi neki najviše voljeli Federaciju za Zagreb da udaju. A Zagreb vala i nije neki frajer. Ne zna taj nikad čovjeka da nasmije. Ne bi on znao Federaciji ni vic smiješan da ispriča.

Tako bi neki najradije hteli Republiku Srpsku za Beograd da udaju. Beograd uvijek glumi lafca. Zna on i vic smiješan da ispriča, ali uvijek prostački sa psovkama.

Tako bi neki željeli Federaciju da utrpaju Istanbulu. Da, da onom brkatom Istanbulu. Pa zar njegove brkove da naša Federacija ljubi?!

Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska bi jedno malo, skromno opštinsko vjenčanje.

Bez da se okreće prase i pjevaju turbo folk pjesme.

Bez crkvenog vjenčanja.

Bez da se puštaju sirene iz auta i maše zelenim zastavama ispisane bijelim arapskim slovima.

A nakon vjenčanja, Federacija i Republika bi željele usvojiti maleno Brčko Distrikt i pružit mu ljubav i toplinu svoga doma.

Dijete Brčko Distrik je dijete koje je izgubilo roditelje u ratu. Trenutno živi u prokišnjavom sirotištu. Sanja kako će imati roditelje, neovisno koje boje, nacije, vjere. Sanja kako će ići u školu. Biti dobar đak. Upisati fakultet i naći dobar posao.

A ne kao sada,  kao što sirota djeca u Nedžarićima čiste šoferšajbe dijasporskih lizing automobila za mrki pogled, psovku, rijetko za 0,5 ili 1 KM.

I dok se Evropa drogira u jednom od najluksuznijih hotelskih barova, dok Amerika glumi maloljetnog delikventa po Bliskom Istoku, dok Rusija leži ispod stola pijana, a Kina u bolnici zbog trovanja psećijim mesom, u Bosni i Hercegovini postoje dvije žene, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska kojima ne daju da se vole...

Amela Topuz

O Bosanci, o Hercegovci

Da li se sjećate one dječije pjesmice?! Ulica je odzvanjala stihovima koje smo pjevali, mi djevojčice kada bi se urotile protiv dječaka, koji su odlučili da se, ipak igraju fudbala, a ne „Mama i djece“ kako smo mi željele.

Stihovi su se nizali ovako:

U sjevernoj Americi rodio se slon,

umjesto da piše, sluša gramofon.

Majka mu je kobila, otac krokodil,

braća su mu majmuni što voze romobil...

E sad, mene zanima, prema navedenoj pjesmi, šta mislite kako bi se trebao izjašnjavati slon? Amerikanac, jer je rođen u sjevernoj Americi ili možda Konj, po majci ili Krokodil, po ocu ili Majmun, po braći?!

Srećom naš slon je rođen u Americi, pa će i biti Amerikanac, da je naš slon kojim slučajem rođen u Bosni i Hercegovini, vjerovatno da bi ga neki kvazi bh. politički analitičari, koji su upisali političke nauke na prestižnom privatnom koledžu u Travniku, ali diplomirali pukim slučajem u Kiseljaku, svrstali u Ostale, iako mu je i pradjedov pradjed, krokodil rođen u Bosni i Hercegovini, i sa Konstantinom Porfiregenetom na sijelu spominjao Bosnu.

Nastavak pjesme slijedi:

Sestre su mu dame što čitaju romane,

romani su skupi, dječaci su glupi...

Danas, ja bih zadnji stih pjesme izmjenila u stih:

romani su skupi, e moj narode glupi...

Toliko je vremena prošlo otkada su ona trojica potpisala onaj sporazum i otkada su otišla tamo gdje ćemo i mi, svi jednog dana, a mi se nismo ni makli sa crne tačke?! Još uvijek su nam Bosanci i Hercegovci ostali Ostali.

-„Ama ako napišeš da si Bosanac, stavit će te u Ostale“, reče djevojka mladiću koji je sjedio pored nje na sjedištu, u trolejbusu.

-“Kako Ostali“, upita zbunjeno mladić.

- „A šta su onda Kinezi u Bosni, ako su Bosanci Ostali“, dodade starac koji je stajao do njihovog sjedišta.

Prepun je tolejbus putnika, nije potrebno ni držati se za rukohvat i tako skoro svaki dan, bez obzira na vrijeme. Moje misli ipak su se kretale u drugome smjeru. Da nas hoće više prebrojati da vidimo da li nas ima tri miliona ili ipak četri miliona?! Da više ne nagađamo?! I kada se bavimo statistikom, da vidimo da li nam je nezaposlenost zaista preko 50% ili je možda manja, ali vjerovatno i veća?!

Kad pogledam na šta sve ovo liči, tačno mi dođe da se nikako ne izjasnim i da ne otvaram vrata anketarima za popis, kao što to čini moj prijatelj, staricama iz Jehovinih svjedoka, koje već peti put dolaze i zvone na vrata.

Sjećam se jednog teksta iz studentskog lista zagrebačkih studenata ekonomije u kojem su naveli, parafraziram, da Hrvati iz Bosne i Hercegovine nisu isto što i Hrvati iz Hrvatske. Ogromna uočljiva razlika i psihička i fizička, po njihovom tekstu...

Sjećam se odlično i scene iz kultne serije „Vratiće se rode“, u kojem glumac Saša Petrović glumi Srbina iz Bosne, koji je za vrijeme rata pobjegao u jedno, malo selo u Srbiji. Smiju mu se i Bjelogrlić i Srle Torodović, uzvikujući: "Đesi, ba, ti Bosanac", niti jednom da mu kažu:"Đesi Srbine"...

A onda, kao šlag na tortu, iznenadila sam se, kada sam upoznala ženu, pokrivenu, značenje njenog imena sa arapskog prevoda, vjera, koja dolazi iz partije koja se zalaže za prava Bošnjaka, da se izjašnjava kao Ostali?! Zbog politike ili možda zbog vlastitog uvjerenje?! Ne znam, procijenite sami...

Žalosno je da smo toliko protračili i Bogu dane ukrali. Na sebe, Bosance i Hercegovce smo zaboravili. Čak i ime njihove zemlje skratili smo na „BiH i ja ne bih“. Sami smo sebe manjinama učinili. Srećom tu su susjedi i dijaspora da nas s vremena na vrijeme spomenu u vicevima o glupim Bosancima i glupim Hercegovcima.

Amela Topuz