ALA SU GA ZAKOMPLIKOVALI

Svake dvije godine u našoj zemlji, Bosni i Hercegovini raspisuju se izbori, lokalni, pa opći, ili opći pa lokalni.

Ove, 2018. godine red je pao na opće izbore. 

U prijevodu, na glasačkom mjestu u Federaciji dobit ćemo četiri lista za četiri nivoa:

·        List za izbor člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine,

·        List za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine,

·        List za Parlamentarnu skupštinu Federacije Bosne i Hercegovine i

·        List za kantonalnu skupštinu.

Za izbor člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Federaciji bira se iz dva reda naroda, tj. iz reda naroda Hrvata i reda naroda Bošnjaka. Iz reda naroda Srba ili reda Ostalih smo do sada naučili da ne možemo birati.

Za izbor predstavnika Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine ne možemo birati kako mi želimo i hoćemo, već imamo podijeljeno po izbornim jedinica. Tako naprimjer, ja kao kandidatkinja Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, nastanjena u Sarajevu, mogu biti birana iz izborne jedinice 513, odnosno iz općina/gradova Ilijaš, Hadžići, Ilidža, Novi Grad Sarajevo, Vogošća, Centar, Stari Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Trnovo (FBiH), Pale (FBiH) i Goražde. 

Nedavna podrška prijatelja iz Krajine zapravo je značila pojašnjenje da bez obzira što se radi o izboru na nivou države, da moj prijatelj iz Krajine ne može glasati za mene, jer nije moja izborna jedinica 513.

Također, izbor predstavnika za Parlamentarnu skupštinu Federacije Bosne i Hercegovine je rastavljen ne na proste faktore, već na izborne jedinice, koje su izmiksane. Naprimjer, stanovnici moje Općine Novi Grad, nisu u izbornoj jedinici sa druge tri općine Grada Sarajeva, već pripada izbornoj jedinici 407 u kojoj su sljedeći gradovi/općine Hadžići, Ilidža, Trnovo (FBiH), Pale (FBiH), Foča (FBiH) i Goražde.

Izbor zastupnika za skupštinu kantona je možda i najjednostavnija lista, ukoliko znamo u kojem kantonu živimo.

Možda je nekome sada ova šema izbora jasnija, a možda nekome i nije. Definitivno radilo se mukotrpno na otežavanju i komplikovanju kako bi se moglo manipulisati. Da se nisam odlučila baviti politikom, vjerujem da ne bih imala sve informacije o ovim nivoima i izborima, jer naš obrazovni sistem i ne poznaje lekcije zbog čega i kako uopšte glasati. Stoga odlučih napisati ovaj tekst, ne bih li makar olakšala onima sa kojima ovih dana razgovaram i objašnjavam izbornu jedinicu 513. A ovima „pametnim“ a bezobraznim koji prolaze na račun neznanja i neinformisanosti stanovnika, svaka vam čast, ala ste ga zakomplikovali. Ali sve do jednog dana!

Amela Topuz-Bajraktarević

ŠIROKA MAJICA

Roditelji moje generacije nakon potpisanog Sporazuma, odlučili su ipak dugo očekivani mir, i vanjski i unutrašnji, potražiti preko atlantske bare. A onda, nedugo zatim, doputovala je vijest kod nas, da baš tamo u Americi, ti je potrebno samo radno odijelo i pidžama.

Po radom odijelu i pidžami reklo bi se da i mi, kao tranzicijska zemlja ne zaostajemo puno za SAD-om, jer nekad i samu sebe uhvatim da poslije posla obučem pidžamu, tješeći se riječima:“Rano li si počela, a ni trideset ti leta nije.“

U poređenju sa Sjedinjenim Američkim Državama, nedavno mi je u ruke dospjela knjiga Sheryl Sandberg „Ustrajnost, žene, poslovi i vođenje“ koja se bavi balansiranjem života žena između posla, odnosno karijere, braka, djece, pa i vlastite sebe. U jednom dijelu se spominje da kada zaposlena žena zatrudni imamo dvije scene. Prva scena je da se budućem ocu odmah čestita, a budućoj majci, bez čestitanja, postavi pitanje:“A šta ćeš sa poslom?“

Znam da će ovi što čitaju sljedeću rečenicu, pomisliti, ma šta ovo ona majketi piše, ali eto, probajte onako pomisliti kako bi to bilo kada bi se ove dvije scene zamijenile, odnosno da se budućoj majci samo čestita, a da budućeg oca pitamo šta će sa poslom.

No, vratimo se sada ipak u našu realnu realnost. U Bosni i Hercegovini kada zaposlena žena zatrudni imate više scena. I to scene čiji žanr ne možete razaznati na prvu. Da li je drama ili je možda ipak horor?

U prvoj sceni, još u samome uvodu, činjenica da je u drugom stanju, žena svjesno potiskuje, na način da po nekoliko puta radi testiranje, testovima koje je kupila u par različitih apoteka, vjerujući da će makar jedan od njih pokazati da nema potrebe za brigom. Naravno neizostavno je i informisanje putem različitih internet foruma, koje nakon što pročita jednim klikom briše u historiji pregleda.

Zašto sam navela brigu, zato što za zaposlenu ženu, trudnoća jeste briga. Briga koja je zapravo veliko čuvana tajna, jer vijest ne dijeli nikome, pa čak ni svojim bližnjim. A u želji da svoju tajnu što duže čuva samo za sebe, postavlja različite putokaze, ne bi li druge povukla u kontra smjer. Tipa, započinje priču o virusu u gradu zbog kojeg povraća, zatim pred svojim kolegicama, dušmanicama na poslu odlazi do toaleta držeći u ruci pakovanja uloška sa krilcima i itd. A kada potroši sve te džokere koje je čuvala u rukavu i kada nove kilograme više ne može da sakrije u staroj majici, obuče novu široku majicu, dovoljno široku i dovoljno crnu da sakrije i prekrije sve. Obraze će obrazložiti stresom zbog kojeg se kao udebljala ili će se izvući na opravdanje hormonalnog poremećaja, kako nešto nije uredu, ali doktori su joj rekli da će biti ok nakon terapije koju popije.

Sjedila sam nedaleko od njih držeći plastičnu čašu vode. Slušala njihov razgovor. Jedna je pitala za savjete, a druga ih je potpuno besplatno davala. A potom je rekla da nakon svog porodiljskog njen povratak na posao nije bio moguć, dobila je otkaz.

„Kako to, pa to nije po zakonu“, pitala je ova što je tražila savjet.

„Koji zakon? Nema zakona, sve može kod privatnika“, odgovorila je ova što je nudila besplatne savjete.

Ne mogavši se suzdržati, upitah je, da li je njen poslodavac bio muškarac ili žena.

„Žena“ odgovori ona, pa dodade:“ i to prijateljica moja mame“.

Rukama zgnječih praznu plastičnu čašu u kojoj je ostalo nekoliko kapi vode, potom bacih je u kantu, opsovah u sebi i upitah se:“ Zašto smo takve?!“

Amela Topuz

I okanite se više rata, jebo vas rat!!!

Profesor sporta je vratio druga iz razreda na klupu zato što je došao u trenerci u boji vojne uniforme. Nakon svih dana i noći koje je profesor proveo u rovu, još da mu balavac, koji ni deset godina nema dolazi u takvoj trenerci. To je iskreno jedini potez koji sam zapamtila, obzirom da potezi u sportovima, poput košarke i rukomenta, a koje nam je profesor pokazivao i nisu mi nešto bili zanimljivi.

Prije nekoliko dana na drugi poslani mail sa subject-om „Prijavi se-postani oficir“, sam odgovorila:

Poštovani,

Već drugi put mi šaljete ovaj mail. Zaista ne zanima me ova pozicija.

Hvala.

Lijep pozdrav i ugodan dan!

Amela Topuz

...i nisam imala namjeru ovih dana osvrtati se na sve ove gluposti, idiotluke koji haraju socijalnim mrežama, portalima, željela sam biti pozitivna. Ali u svoj toj pozitivi, vidim, čujem šta ljudi pričaju, pišu... PA DOBRO LJUDI JESTE LI VI NORMALNI?!

Nakon svega što smo prošli, nakon što smo se najeli govana i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane, je li nam opet treba sukob da dođemo tobe?!

Koji više crni rat?! Pa pola porodice mi je pobijeno u ratu zbog imena, da još uvijek tragam za njihovim kostima. Koga sada trebam da izgubim, za kime sada treba da tragam?!

Nakon Žuča i Treskavice, nakon čišćenja zgrada od razbijenih stakala od granata i vrijednog rada bez dana upisanog radnog staža, mog ste oca sa svojom „samo daj meni“ politikom, koju ste krojili kao tzv. podrumaši, otjerali u „bijeli svijet“ da „rinta“, da obezbijedi normalan život svojoj porodici.

Nakon silnih stipendija i pohvala, desetki upisanih u indexu, moje prijatelje ste također poslali da traže svoje zaposlenje po „bijelom svijetu“, jer vaša djeca koja se ne znaju okrenuti za sobom, postali su preko noći „traženi radnici sa iskustvom“ u javnim kompanijama, sa kupljenim diplomama iz drugog entiteta, jer na fakultetim u Kiseljaku i na Sokocu nije vam bilo važno koji se jezik izučava, kojim pismom se piše...

I ne samo moje, mnoge ste nogom šutnuli zajedno sa koferima preko granice. 80.000 mladih je otjerano iz ove lijepe zemlje.

I ko će za vas da ratuje?! Ko će za vas uzeti puške?! Za vaše guzice, za vaše vile, za vaše četverosobne stanove u centru grada, za vaš Audi sa tamnim staklima sa alu felgama i top opremom, za vaše ilegalno sazidane vikendice na obroncima naših planina, za vaše direktorske pozicije bez objavljenog konkursa?!

Ja neću da idem odavde, ne želim da idem odavde! Ako su (u ratu) u mom haustoru živjeli i preživjeli svi,  i Slobodan, i Minka, i Jadranko, i Atif, i Zdravko, i Bedra, i Ćamil, i Nađa, i Juso, i Amira, i Mićo, i Safija, i Nada, i Mirza, mogu i sada! Tako je bilo i tako će ostati! U moj dom su uvijek dobro došli svi ljudi, bez obzira kako se zvali!

Dosta je više njihove retorike iz udobnih fotelja. Ne dajte da vas glupe glave zavade, jer ništa bolje i ne znaju, nego da zavađaju. Zapamtite, da ljudi koji ništa ne znaju, samo stvaraju sukobe! Nisu u stanju bili ni za 20 godina da poprave ruševine, pogledajte nam fasade zgrada, pogledajte nam privatizovanih kompanija, pogledajte nam javnih komunalnih preduzeća? Kada nemaju talenta da grade, imaju jezik da ruše! Zato začepite im usta vedrim osmijehom i znanjem koje nemate gdje da pokažete, jer radna mjesta svojim kvazireformama ubijaju svakog dana! Budite hrabri i ponizite njihovu oholost, neznanje, loše poteze zbog kojih svi ispaštamo! Šutnja je najgora, jer šutnjom ubijamo i sebe, i sve oko nas.

I okanite se više rata, jebo vas rat!!!

 Amela Topuz