(Ne)održivi povratak?!

Kraj sedmog, početak osmog razreda osnovne škole, u vrijeme vladavine Visokog predstavnika  Wolfganga Petriča, vrijedila je parola „Povratak svak' na svoje“.

Da je riječ samo o paroli postoje „brojni“ brojčani pokazatelji, koje i danas nakon više od deset godina pokušavamo uvećati, korigovati, umanjiti, i sa jedne, i sa druge i sa treće strane, kako to kome i u kom trenutku odgovara. Ko se zaista vratio tamo gdje je i rođen, još uvijek ne znamo... 

Sjećam se Lejle i njene porodice koja je došla iz Bijeljine, preko Tuzle, u moj razred.

Nakon što su zločinci uperili puške u njih pred kućnim pragom, zahvaljujući blagim pogledom i izgovorenim riječima Lejline mame, da ih poštede smrti, jer imaju malu bebu (Lejlinog brata), zločinci su se smilovali i pustili ih da živi izađu iz tada opkoljene Bijeljine. Svoje izbjeglištvo proveli su u Tuzli, a prilikom potpisa Dejtonskog sporazuma, došli su u Sarajevo da započnu novi, reklo bi se bolji život...

Povratak svak' na svoje uveo je u riječnike novi pojam, tzv. deložacija. I danas ako pitate moju generaciju, koja im je najmrža riječ na svijetu, reći će vam da je u prve tri upravo ova, nova riječ. A zašto? Zato što većina roditelja moje generacije su bili oni koji su ostali samo na spiskovima gigantskih firmi za dodjelu stanova (kako je to nekad u socijalizmu bilo) u budućnosti, a rat im je oduzeo mogućnost da zarade određenu sumu ili podignu kredit za kupovine svoje prve nekretnine.

Ipak povratak svak' na svoje, je započeo u vidu prodaje stanova, kuća, garaže, imanja, ko je šta imao i nastavak življenja tamo gdje je već započet novi, bolji život. Cijene su bile više nego realne, čak i napuhane, ekonomski rečeno. Tako da je trosoban stan naprimjer u Foči vrijedio kao jednosoban stan u Sarajevu. U biti, cjenovno se više isplatilo biti izbjeglica iz Sarajeva, nego izbjeglica u Sarajevo.

Lejlina porodica nije mogla za svoju srušenu kuću kupiti bilo kakav stan u Sarajevu, pa su deložirani iz onog u kojem su živjeli. Svoj novi život ponovo su započeli u Tuzli i tu su još uvijek. A onaj stan u kojem su živjeli u Sarajevu, bivši vlasnik se nije nikad javio, ali uzeo ga je jeftino za kupljene certifikate jedan od profitera novog postdejtonskog vremena.

Ipak u Sarajevu postoji jedna zgrada, meni posebno važna koja predstavlja održivi povratak i realizaciju parole: „Povratak svak' na svoje“. Ta zgrada se upravo nalazi u tzv. integraciji. Zašto je ona važna? Naime, bivši vlasnici bilo koje strane, nisu mogli svoje stanove prodati, mijenjati, jer niko nije želio živjeti pored ovih, a ovi nisu željeli živjeti pored onih. Zbog neatraktivnosti njihovih stanova na tržištu nekretnina, ostali su da žive jedni pored drugih. Njihova prezimena na sandučićima su ispisana i latinicom i ćirilicom. I to nikome više od njih ne smeta.

U toku je predizborna kampanja, ponovo će se veliki govornici doticati onih podataka o održivom povratku, koje ne znamo, pa ćemo ih zbog glasova i podrške uvećati, korigovati, umanjiti, i sa jedne, i sa druge i sa treće strane, kako to kome odgovara.

Na moju (već dva puta pisanu) inicijativu o saniranju fasade (obojene ožiljcima granata i metaka) na zgradi u takozvanoj integraciji, napisat ćemo da nije još u planu i da nije u nadležnosti.

Jer koga briga za održivi povratak onih koji su odlučili da počnu svoj novi, bolji život upravo tako gdje su i rođeni?!

Amela Topuz

JA SAM LATIFOVA UNUKA

Poštovani gospodine Lazanski,

Danas, u mojoj malenoj porodici smo onako emotivno dirnuti riječima koje ste napisali u Vašoj kolumni „Večno huči Sutjeska“, objavljenom 21.11.2015. u Politici (link:http://www.politika.rs/sr/clanak/343881/Kolumnisti/Vecno-huci-Sutjeska ): “Dolazio sam ovde leti, pre mnogo godina, kod jednog Latifa, kod njega u seoskoj kući boravio sam po mesec dana s roditeljima, a tu je blizu bio i planinski logor inženjerijske jedinice JNA iz Foče. Vojska je gradila put Foča–Gacko preko Čemerna od 1956. do 1958, komandant jedinice bio je pukovnik Stanimirović, moj otac je bio načelnik štaba tog inženjerijskog puka. Tito i Naser su otvorili taj put. Sećam se sela Pređela i Latifa, dobar i divan čovek. Eto, tolike godine su prošle, volim da prođem ovim putem. Nego, da li znate, ima li nekog Latifa u ovom selu?”

Prošlo je jako puno godina i vremena, ali ipak crtice kojima ste opisali mjesto, selo Prijeđel, opština Foča, vrijeme od 1956. do 1958. godine i ime čovjeka, kod kojeg ste boravili Vi i Vaši roditelji, Latif, je zapravo ime mog dede.

I baš gospodine Lazanski, kao što Vam je starac, koji je prodavao šumske jagode uz put odgovorio:“Nema ovde više Latifa, moj gospodine, kao što nema Lazara u drugim selima“, Latifa, mog dede već odavno nema, još od 1992...

Zahvaljujući preživjelim svjedocima nakon rata uspjeli smo saznati da su Latifa 1992. godine četinici odveli njega i Latifove komšije iz sela u KP dom Foča. Prije nekoliko mjeseci na jednoj web stranici uspjela sam pronaći transkripte sa svjedočenja zaštićenih svjedoka na engleskom jeziku. Latif je bio zatvoren u sobi 25-B koju je dijelio sa još nekoliko zatvorenika, koje su četnici tukli. Jednog jer je bio policajac, drugog jer je imao porijeklo sa Kosova, a Latifa, prema riječima preživjelog svjedoka, bez razloga.

Također, prema navedenom transkriptu, svjedok je rekao da Latif u periodu zatočeništva nije ništa govorio i da su ga jednog dana odveli iz sobe u koju se nikad više nije vratio.

Gospodine Lazanski, ne samo da nema mog dede Latifa, nego nema ni Latifovog sina, koji je imao samo 25 godina. Prema iskazima preživjelih i on je ubijen na putu prema navedenom logoru, tj. KP dom Foča. Latifovu suprugu, moju nanu, Latifovu kćerku, moju tektu, Latifovog sedmogodišnjeg unuka, mog rođaka su zajedno sa ostalim ženama iz sela četinici ubili, a potom kuću zapalili. Nakon rata uspjeli smo na ognjištu kuće pronaći tek nekoliko kostiju da mogu stati u malenu teglicu.

Ostala je samo Latifova kćerka, moja mama i Latifov sin, moj dajdža, sa kojima sam danas pričala o Vašoj kolumni i riječima koje ste naveli:„Dobri čovek Latif iz sela Pređel bio je musliman i stalno se osmehivao. O Iraku, Avganistanu i Siriji nikad čuo. Od sveta, video je samo Foču. Pijačnim danom. Gde nestadoše Latifi? Ne 1995, već uoči rata 1992? Ili ih ipak ima...“

Latifa nema, ubijen je samo jer se zvao Latif, nije bilo bitno da li je dobar čovjek, niti da li je bio nasmijan. Ubijen je, uprkos tome kako ste opisali:“ Da više nema dobrog Latifa iz sela Pređel? Koji je svoju veru ispovedao tako da drugima ne smeta.“

Ali ima Latifova kćerka, moja mama i Latifov sin, moj dajdža, Latifovi unuci i ja, njegova unuka, koja Vam pišem sve ovo.

Mi već odavno tragamo, čekamo, isčekujemo dan kada ćemo saznati bilo koju informaciju gdje je Latif odveden iz KP doma Foča i gdje su njegove kosti.  

Gospodine Lazanski danas kada smo čitali Vašu kolumnu, moja mama i moj dajdža jednako su se prisjećali divnih i lijepih riječi koje im je Latif govorio o Vašim roditeljima i Vama.

Zato, hvala Vam gospodine Lazanski na lijepom sjećanju i uspomenama koje imate na moga dedu, Latifa. Možda Vaše sjećanje i Vaše riječi potaknu svjedoke i zločince da konačno progovore i da konačno saznamo istinu o sudbini Latifa, iz sela Pređela, kojeg ste Vi poznavali.

Amela Topuz

Latifova unuka

Premijeru, ima li te opreme?

Još uvijek me probude momenti, kada sebe pitam kojim mi je đavo sve ovo trebalo, kada bih najradije sve ostavila i bacila, pravila se da ništa ne vidim i ne čujem, a onda povukla se u neku svoju sobu, gdje bih pisala scenarije boljeg života. Ali tu i tamo sretnem svog vršnjaka koji me zabrinuto pita kako ide i ujedno tapšući po ramenu mi odgovori, da ne odustajem i da se borim. 

Pa se ponovo vratim na početak i sjetim se da sam u sve ovo ušla kako ne bih šutila.

U zadnje vrijeme ne mori nas više ta globalna finansijska kriza, koliko zapravo nesigurnost. Nema dana da prođe da ne saznam kako je nekom auto ukradeno, razbijeno, obijeno. Nema dana da ne saznam kako je neka prodavnica ili poslovnica opljačkana. Nema dana da se ne desi saobraćajni udes i da su životi zbog brzine izgubljeni.

Sjećam se u svojim prvim punoljetnim danima, satima sam ubjeđivala i molila mamu da ostanem vani do iza ponoći, a sada kada više to odobrenje ne trebam, ponoć mi nekako postaje sve dalja i dalja. Kao da je neko u ovom gradu uveo „policijski čas“ u 22 sata. 

Prema statističkim podacima Treće policijske uprave reklo bi se da smo sigurniji, nego u 2014. godini, jer je zabilježen pad prijavljenih krivičnih dijela. Moje negodovanje, zvocanje da navedeni podaci nisu realni, saslušao je načelnik navedene uprave, i ujedno mi odgovorio da policija dobro radi svoj posao, ali da nije adekvatno opremljena. Neću govoriti o minornim brojevima s kojima se trenutno raspolaže, ali našoj policiji nedostaju i vozila, i motorole, i fotoaparati, pa čak i policajci. 

I onda shvatite da vaš život i vaša imovina zapravo zavise od jednog „neispaljenog“ blica na aparatu, jednog neposlanog signala na motoroli, jednog vozila koje neće na mjesto zločina doći i jednog policajca kojeg na uviđaju nema. 

Onako u šoku već dva dana vrtim u glavi sve ove podatke. Policija nije u nadležnosti lokalne zajednice tj. općina, ali jeste Kantona, te petak večer provedoh istraživajući i analizirajući rasprave i cifre za budžet Kantona Sarajevo za 2016. godinu. Između ostalog nađoh i obraćanje premijera, u kojem je naveo kako će prioritet u ovoj godini biti materijalno osposobljavanje policije Kantona Sarajevo.

Danas je 28.2.2016. godine, sutra će biti tačno dva mjeseca otkako je budžet usvojen. Za dva mjeseca moglo se već puno toga kupiti i nabaviti, da se htjelo. 

Stoga, premijeru Konakoviću, ima li te opreme za policiju, jer sigurnost nam je već odavno postala nesigurna?

Amela Topuz