JA SAM LATIFOVA UNUKA

Poštovani gospodine Lazanski,

Danas, u mojoj malenoj porodici smo onako emotivno dirnuti riječima koje ste napisali u Vašoj kolumni „Večno huči Sutjeska“, objavljenom 21.11.2015. u Politici (link:http://www.politika.rs/sr/clanak/343881/Kolumnisti/Vecno-huci-Sutjeska ): “Dolazio sam ovde leti, pre mnogo godina, kod jednog Latifa, kod njega u seoskoj kući boravio sam po mesec dana s roditeljima, a tu je blizu bio i planinski logor inženjerijske jedinice JNA iz Foče. Vojska je gradila put Foča–Gacko preko Čemerna od 1956. do 1958, komandant jedinice bio je pukovnik Stanimirović, moj otac je bio načelnik štaba tog inženjerijskog puka. Tito i Naser su otvorili taj put. Sećam se sela Pređela i Latifa, dobar i divan čovek. Eto, tolike godine su prošle, volim da prođem ovim putem. Nego, da li znate, ima li nekog Latifa u ovom selu?”

Prošlo je jako puno godina i vremena, ali ipak crtice kojima ste opisali mjesto, selo Prijeđel, opština Foča, vrijeme od 1956. do 1958. godine i ime čovjeka, kod kojeg ste boravili Vi i Vaši roditelji, Latif, je zapravo ime mog dede.

I baš gospodine Lazanski, kao što Vam je starac, koji je prodavao šumske jagode uz put odgovorio:“Nema ovde više Latifa, moj gospodine, kao što nema Lazara u drugim selima“, Latifa, mog dede već odavno nema, još od 1992...

Zahvaljujući preživjelim svjedocima nakon rata uspjeli smo saznati da su Latifa 1992. godine četinici odveli njega i Latifove komšije iz sela u KP dom Foča. Prije nekoliko mjeseci na jednoj web stranici uspjela sam pronaći transkripte sa svjedočenja zaštićenih svjedoka na engleskom jeziku. Latif je bio zatvoren u sobi 25-B koju je dijelio sa još nekoliko zatvorenika, koje su četnici tukli. Jednog jer je bio policajac, drugog jer je imao porijeklo sa Kosova, a Latifa, prema riječima preživjelog svjedoka, bez razloga.

Također, prema navedenom transkriptu, svjedok je rekao da Latif u periodu zatočeništva nije ništa govorio i da su ga jednog dana odveli iz sobe u koju se nikad više nije vratio.

Gospodine Lazanski, ne samo da nema mog dede Latifa, nego nema ni Latifovog sina, koji je imao samo 25 godina. Prema iskazima preživjelih i on je ubijen na putu prema navedenom logoru, tj. KP dom Foča. Latifovu suprugu, moju nanu, Latifovu kćerku, moju tektu, Latifovog sedmogodišnjeg unuka, mog rođaka su zajedno sa ostalim ženama iz sela četinici ubili, a potom kuću zapalili. Nakon rata uspjeli smo na ognjištu kuće pronaći tek nekoliko kostiju da mogu stati u malenu teglicu.

Ostala je samo Latifova kćerka, moja mama i Latifov sin, moj dajdža, sa kojima sam danas pričala o Vašoj kolumni i riječima koje ste naveli:„Dobri čovek Latif iz sela Pređel bio je musliman i stalno se osmehivao. O Iraku, Avganistanu i Siriji nikad čuo. Od sveta, video je samo Foču. Pijačnim danom. Gde nestadoše Latifi? Ne 1995, već uoči rata 1992? Ili ih ipak ima...“

Latifa nema, ubijen je samo jer se zvao Latif, nije bilo bitno da li je dobar čovjek, niti da li je bio nasmijan. Ubijen je, uprkos tome kako ste opisali:“ Da više nema dobrog Latifa iz sela Pređel? Koji je svoju veru ispovedao tako da drugima ne smeta.“

Ali ima Latifova kćerka, moja mama i Latifov sin, moj dajdža, Latifovi unuci i ja, njegova unuka, koja Vam pišem sve ovo.

Mi već odavno tragamo, čekamo, isčekujemo dan kada ćemo saznati bilo koju informaciju gdje je Latif odveden iz KP doma Foča i gdje su njegove kosti.  

Gospodine Lazanski danas kada smo čitali Vašu kolumnu, moja mama i moj dajdža jednako su se prisjećali divnih i lijepih riječi koje im je Latif govorio o Vašim roditeljima i Vama.

Zato, hvala Vam gospodine Lazanski na lijepom sjećanju i uspomenama koje imate na moga dedu, Latifa. Možda Vaše sjećanje i Vaše riječi potaknu svjedoke i zločince da konačno progovore i da konačno saznamo istinu o sudbini Latifa, iz sela Pređela, kojeg ste Vi poznavali.

Amela Topuz

Latifova unuka

Premijeru, ima li te opreme?

Još uvijek me probude momenti, kada sebe pitam kojim mi je đavo sve ovo trebalo, kada bih najradije sve ostavila i bacila, pravila se da ništa ne vidim i ne čujem, a onda povukla se u neku svoju sobu, gdje bih pisala scenarije boljeg života. Ali tu i tamo sretnem svog vršnjaka koji me zabrinuto pita kako ide i ujedno tapšući po ramenu mi odgovori, da ne odustajem i da se borim. 

Pa se ponovo vratim na početak i sjetim se da sam u sve ovo ušla kako ne bih šutila.

U zadnje vrijeme ne mori nas više ta globalna finansijska kriza, koliko zapravo nesigurnost. Nema dana da prođe da ne saznam kako je nekom auto ukradeno, razbijeno, obijeno. Nema dana da ne saznam kako je neka prodavnica ili poslovnica opljačkana. Nema dana da se ne desi saobraćajni udes i da su životi zbog brzine izgubljeni.

Sjećam se u svojim prvim punoljetnim danima, satima sam ubjeđivala i molila mamu da ostanem vani do iza ponoći, a sada kada više to odobrenje ne trebam, ponoć mi nekako postaje sve dalja i dalja. Kao da je neko u ovom gradu uveo „policijski čas“ u 22 sata. 

Prema statističkim podacima Treće policijske uprave reklo bi se da smo sigurniji, nego u 2014. godini, jer je zabilježen pad prijavljenih krivičnih dijela. Moje negodovanje, zvocanje da navedeni podaci nisu realni, saslušao je načelnik navedene uprave, i ujedno mi odgovorio da policija dobro radi svoj posao, ali da nije adekvatno opremljena. Neću govoriti o minornim brojevima s kojima se trenutno raspolaže, ali našoj policiji nedostaju i vozila, i motorole, i fotoaparati, pa čak i policajci. 

I onda shvatite da vaš život i vaša imovina zapravo zavise od jednog „neispaljenog“ blica na aparatu, jednog neposlanog signala na motoroli, jednog vozila koje neće na mjesto zločina doći i jednog policajca kojeg na uviđaju nema. 

Onako u šoku već dva dana vrtim u glavi sve ove podatke. Policija nije u nadležnosti lokalne zajednice tj. općina, ali jeste Kantona, te petak večer provedoh istraživajući i analizirajući rasprave i cifre za budžet Kantona Sarajevo za 2016. godinu. Između ostalog nađoh i obraćanje premijera, u kojem je naveo kako će prioritet u ovoj godini biti materijalno osposobljavanje policije Kantona Sarajevo.

Danas je 28.2.2016. godine, sutra će biti tačno dva mjeseca otkako je budžet usvojen. Za dva mjeseca moglo se već puno toga kupiti i nabaviti, da se htjelo. 

Stoga, premijeru Konakoviću, ima li te opreme za policiju, jer sigurnost nam je već odavno postala nesigurna?

Amela Topuz

Kanton Sarajevo na prodaju

Nije svaki asistent za profesora, niti svako ko želi biti profesor, može biti dobar profesor. Međutim, Bolonja je kao TV emisija „Sve za ljubav“ pomogla svima u ostvarenju želja. Između ostalog i onima profesorima koji su željeli pun amfiteatar, dodijelila je u silabusu dodatne bodove studentu po osnovu prisustva na predavanjima. Naravno, neki profesori za takvo bodovanje nisu imali potrebe, dok za druge profesore to je bio spas od predavanja u praznom amfiteatru. 

Ja sam pretežno išla na sva predavanja, s tim da sam uvijek kao kec u rukavu znala izvući knjigu iz torbe, kojoj bih poklonila svoju pažnju, umjesto predavanjima koji su ustvari bila samo čitanje sa preopterećenih, ispisanih malim fontom slova, slideova. 

Te sedmice, čitala sam „Zatvorsku ptičicu“ od Kurta Vonneguta iz koje možete mnogo više da naučite o finansijskoj krizi, nego što bi ijedan od profesora, starog sistema, mogao da vam objasni.

Profesorica je ušla u amfitetatar i predavanja su počela. Ja sam već sjedila u nekom četvrtom redu i uzela u ruke „Zatvorsku ptičicu“, vjerujući da ću i narednih minuta do prve pauze slušati čitanje sa slideova. Međutim, profesorica je koračala amfiteatrom i pogledom tražila odgovore od studenata na njena pitanja. Njena pitanja su bila u smjeru ko je kriv, ko je odgovoran i kako se problem može riješiti, nabrajajući primjere iz poluživih komunalnih preduzeća Kantona Sarajevo.

Zatvorsku ptičicu sam zatvorila.

Jedan od studenata je podigao ruku i rekao kako zapravo država treba da riješi problem. Profesorica se glasno nasmijala i pitala ga koja država?! U nadi da objasni svoj smijeh, studentu je odgovorila da je kanton u kojem živi ustvari država.

Kada malo bolje pogledamo sve te nadležnosti i zakone, kanton i jeste za neke država, dok za mene je Kanton Sarajevo još jedno u nizu vozila koje je prešlo i godine,  i kilometre, i koalicione vlasnike, ali servisiralo se nije.

Tu i tamo neko je dolio najjeftinije ulje i na vatru, i u motor, kupljeno na prvoj, najbližoj benzinskoj pumpi, smatrajući da je dovoljno da pali i da ide. O zamjeni filtera niko nije razmišljao. A toliko su  se i filter zraka, i filter polena zaprljali da smo kao modni dodatak počeli nositi zaštitne maske. Ali strpit ćemo se, sad će lijepo vrijeme, sad će proljeće, otvorit ćemo prozore da se prolufta. Naspi gorivo i neka ide dalje.

Neka ide dalje na zimskim gumama, kojima se šara više izbrisala, ali spremite lance da stavite ako padne milimetar snijega. Neka ide dalje uprkos škripi i prednjih i zadnjih potrošenih disk pločica. Kome škripa smeta neka ne sluša, ne mora se na svaki zvuk reagovati.

Neka ide dalje bez obzira što ni slaba ulična rasvjeta, niti jedino ispravna signalizacija u lijevom faru ne može osvijetliti izbrisanu, punu traku na autoputu.

Neka ide dalje, uz neugodan miris spaljene lamele, neka ide dalje na krivim felgama, neka ide dalje sa istrošenim prednjim i zadnjim diskovima, neka ide dalje bez ikad urađenog velikog servisa, jer može još ovaj Kanton Sarajevo da se vozi, da se troši, da pali, da se gura i da izgura, dok se ne proda. 

Nije svaki asistent za profesora, niti svako ko želi biti profesor, može biti dobar profesor. Nije svako za vozača, niti svako ko želi biti vozač, može biti dobar vozač. Nije svako za zastupnika Kantona Sarajevo, niti svako ko želi biti zastupnik, može biti dobar zastupnik.

Amela Topuz