Služba za implementaciju neimplementiranih projekata

Za Buka portal, 25. februar 2015.

Projekat je idealna riječ koja se koristi da u javnosti opiše jedno ogromno, veliko, ništa. Pisali su se ti silni projekti u našoj zemlji, i ne samo pisali, izgovarali, predlagali, neki čak i implementirali.

Ovaj projekat, na kojim sam lično pozvana kao mlada osoba, „političarka“ koja isključivo mora da razumije taj svjetski, engleski jezik, je započet još od rata, ali nikako da se prepusti toj implementaciji. Moje kolege iz Vijeća su pretežno iz one generacije koja je u školi učila ruski jezik, tako da oni pozvani nisu ni bili. Stranci ih ne bi razumjeli za ovaj važni projekat.

Troje stranaca, jedna gospođa iz službe za implementaciju neimplementiranih projekata, par mladih iz nevladinog sektora, par mladih pod stranačkim zastavama, i ja, sasvim dovoljno za kvoruma. Gospođa iz službe me s osmijehom dočekala i na našem jeziku spomenula da sam ja političarka i da ja trebam podnijeti strancima račun bez obračunatog poreza. Nasmijala sam se na njenu konstataciju i odgovorila joj na engleskom da na ovom sastanku predstavljam sebe i da je vrijeme da svako treba da nosi svoj teret odgovornosti. Gospođa je ušutila i nakon petnaest minuta otišla sa sastanka, pod izgovorom kako je čeka puno posla, ali da se svakako vidi sa strancima na ručku, danas.

Stranci su počeli sa ispitivanjem, čvrsto držeći olovke u rukama i papire koji su strepili za našim odgovorima. Mlada osoba pod stranačkom zastavom započela je priču o podjeljenosti države, o mrži, o nacionalizmu, o onim tamo koji su krivi za sve.

Uvidjevši u kom smjeru ide cijela priča, odlučim nekulturno prekinuti mladu osobu i započeti svoj monolog, koji je krenuo u drugom smjeru. U smjeru da mladi i jednog i drugog entiteta, i mladi distrikta, da mladi iz svih deset kantona, iz svih općina i opština, da mladi iz svojih mjesnih zajednica i ulica znanih i neznanih junaka, iz ulica zločinaca i oslobodilaca, iz bulevara, trgova, nemaju kvalitetno obrazovanje, nemaju šansu da primjene znanje, nemaju priliku da steknu praksu, nemaju posao, nemaju banke, investitore koje će podržati njihove biznise.

Nastao je muk. Mladi pod stranačkim zastavama nisu se više javljali za riječ, ne znam da li su se slagali sa mojim mišljenjem ili ne, to ionako nikad saznati neću. Mladi iz nevladinog sektora su samo klimali glavom, kao znak odobrenja. Oni su se već ionako dovoljno uhodali u probleme koji nas nezaobilaze, tako da je i klimanje glavom veliki korak za njih. Stranci su bili vidno iznenađeni, pa su nastavili postavljati pitanja samo meni.

Zaključak koji smo dosegli bio je, da i u njihovoj zemlji, koja se krije među zvijezdicama zastave Evropske unije nije stanje idealno. I njihovi mladi imaju slično, isto iskustvo ili neiskustvo.

Ono što je trebalo njima i što je trebalo nama jesu pozitivni promjeri, optimizam, vjetar o leđa, uvezivanje znanja i tražnja za investitorima koji žele uložiti u znanje koje se ne mjeri niti balkanskim niti evropskim mjernim jedinicama.

Na rastanku, stranac mi je prišao pružio mi ruku, i šturo prevodeći njegove riječi, rekao mi je da sam tako mlada i tako borbena. Zahvalila sam se na njegovim riječima. Pitao me da li ću im se priključiti na ručku. Rekla sam da neću i da sam dovoljno sita svega. Oprostili smo se...

Navečer, na socijalnoj mreži, objavljene su slike sa ručka. Na ručku bile su i moje kolege koje su učile ruski u školi. Da li su se uspjeli razumjeti, ne znam? Ali, definitivno su se najeli. A projekat, može se i naredne godine implementirati.

Amela Topuz

Učenici, studenti, stipendisti...ma koga briga za njih?!

Nakon više od decenije, Općina Novi Grad po prvi put u 2015. godini, ne želi javno i transparantno objaviti imena i prezimena učenika i studenta koji su ostvarili pravo na stipendiju.

Općina Novi Grad za ovakvu odluku koristi kao paravan Zakon o zaštiti ličnih podataka, s tim da navedeni Zakon jasno precizira šta su lični podaci (JMBG, broj telefona, adresa...).

Naime, samim činom aplikacije za stipendiju, aplikanti prihvataju indirektno objavu svih podataka, odnosno imena i prezimena, naziva škole/fakulteta i prosjeka ocjena.

Općina Novi Grad zaboravlja da je javna institucija i da prilikom dodjele stipendije troši upravo javni novac, stoga bez obzira na koju kategoriju se odnosilo, proces dodjele sredstava i dobitnici istih moraju biti javno objavljeni.

Za razliku od drugih općina u Kantonu Sarajevo, u Općini Novi Grad javnost ne samo da ne zna ko su dobitnici stipendija, ko su odlični učenici, ko su izvrsni studenti, nego ujedno ne zna ko je budućnost i ponos, ne samo ove općine, nego i države.

U poremećenom sistemu vrijednosti u kojem živimo, gdje mediji svaki dan poklanjaju sve veću pažnju novim zvijezdama, idolima, tj. kriminalcima, lopovima, instant show talentima, političarima koji mijenjaju svoju ideologiju i partiju brzinom svjetlosti, mladi koji bez ikakve nade za bolje sutra, mladi koji se bore i vrijedno uče, ne mogu dobiti svoje mjesto na web stranici općine ili na oglasnoj ploči.

Izražavam sumnju u ovakvu odluku i zahtjevam javno objavljivanje imena i prezimena učenika i studenata, dobitnika stipendija, kako na oglasnoj ploči, tako i na web stranici Općine Novi Grad. 

Amela Topuz

 

Zašto sam PROTIV?!

Za četrdeset godina radnog staža samo tristo maraka penzija.

Za decenije doprinosa i radnog angažmana u gigantskom preduzeću u bivšoj Yugi, tri godine neisplaćenih plata, neuvezani staža, o toplom obroku, zdrastvenoj zaštiti i regresu niko i ne govori.

Za najboljeg studenta na fakultetu nema oglasa za pripravnički staž, matičnom fakultetu asistenti nisu potrebni, može sedamdesetogodišnji profesor predavati deset predmeta i usput stići održati predavanja za tri predmeta na privatnom fakultetu koji se nalazi na putu iz Sarajeva prema Travniku.

Ipak nije sve tako sivo. Pozitivnih primjera ima. Treba ih samo pronaći, ako baš želite da ih nađete. A jedan pozitivan primjer možete upravo pronaći u Prijedlogu Budžeta Općine Novi Grad za 2015. godinu. Naime, u navedenom dokumentu, plate uposlenika Općine se u 2015.godini povećavaju.

Nema više globalne finansijske krize, što je bila kod nas, bila je, sada je valjda otišla.

Nema više ni snimaka na televiziji o posljedicama poplava, k'o se spasio, spasio se. Zaposlenici na minimalcu podržali su da im se procenti odbiju u korist Federalnog programa sanacije šteta od poplava, valjda će to biti dovoljno.

Nema više štrajkova ZOI '84, a bogami i Gras se ušutio otkako je dobio nove žute autobuse iz Istanbula. U Kantonu Sarajevo naprosto cvjetaju ruže.

Nema više one velike stope nezaposlenosti koju nam crtaju biroi za zapošljavanje. Raju koja robuje kod privatnika po vječnom ugovoru o djelu za 200-300 KM su skinuli. Rekli su iz poreske k'o ima primanja na žiro-računu, a nema ugovor, briši ga iz evidencije. I gle čuda, preko noći, nezaposlenost se smanjila.

Uz gore navedene razloge, Sindikatu uposlenika Općine je bilo sasvim jednostavno, prosto i logično da donesu odluku o povećanju plata svim uposlenicima.

Mišljenja sam da pojedinci koji vuku četri-pet uhljebljenih neznalica koji samo znaju svoj posao prebaciti na drugog,  šetati se po hodniku, ispijati kafu i koristiti poznati izgovor da su informacije poslane na mail, ali da ne znaju zašto mail nije stigao i sl., da takvi pojedinci i zaslužuju bonuse, nagrade i podršku. Ali ti pojedinci samo rade i šute, u korist većine.

Ja neću da šutim u korist većine, i neću da podržim povećanje plata većini kojoj su izmišljena radna zanimanja i radne obaveze.

„Referentu za tople napitke, mogu li dobiti čašu hladne vode i kocku šećera?! Loše mi je kad moram da objašnjavam zašto sam protiv“, rekoh.

Amela Topuz