„Tačno je deset sati, nula minuta i nula sekundi,“ rekla bi gospođa,
sekretarica na slušalicu, kada bih okrenula broj, 95. Sjećam se, poslije
rata, kada su proradile telefonske linije, kao djetetu baš mi je bio merak da
okrenem ove, dvije cifre na starom, narandžastom telefonu i da provjerim koliko je sati. Kofol, moj sat nikad nije bio tačan, pa sam morala često da
provjeravam.
Tačno jeste deset sati, nula minuta i nula sekundi, pokazuje moj
sat u uglu displeja na mobitelu. I nema potrebe da zovem gospođu, sekretaricu da mi to saopšti. Čak šta više, nisam ni
sigurna da li je broj 95, još uvijek broj, za tačno vrijeme. Mnogo se toga
promijenilo, pa i brojevi...
Zovem svog prijatelja na telefon. Ne javlja se. Zovem ga i na
kućni, ne javlja se. Šaljem poruku. Dolazi izvještaj, ali ne odgovara.
Pretpostavljam da još uvijek spava, pa odlučih sačekati da se probudi i da mi
se javi.
I tako dok sjedim, čekam da se moj prijatelj javi, svašta mi pada
na pamet, pa i sevdalinka, koja počinje stihovima:
„Salko, bolan,
Salko
Ja papuča
nemam...“
Moj prijatelj, ne zove se Salko. Salko je zapravo dokaz da biti
pametan, a bezobrazan, ipak dolazi s godinama. Ne živi Salko život od danas do
sutra, niti mu je moto, živi kao da ti je svaki dan posljednji. Salko ima moto:“Zgrabi
i uzmi sve što ti život pruža, i što ti treba, i što ti ne treba, i što možeš, a
i što ne bi mogao, al' ipak možeš!“
Ne brine njega društvena zajednica, niti kako će ga raja
prihvatiti, on je sa svojih, punih, mladalačkih šesdeset i pet godina,
prihvatio samog sebe sa svojim i manama, i vrlinama, i borama, i sijedim
vlasima.
I nema veze što nije u trendu svoje raje, što nema iste hobije kao
i oni. Salko ima sopstvenu viziju sebe za minimalno, deset godina. A to je, da
se bori za glasove i da bude uvijek izabran!
Nizat će Salko hvalospjeve o raznim, ratnim
bitkama, o herojima, povlačeći paralelu onog i ovog rata. Vrlo dramatično
spominjat će i one koji su svoje život dali za ovu kvazislobodu, i
kvazidemokratiju.
S obzirom, da se u mojoj vjeri vjeruje da mrtvi nisu umrli, pitam
se samo, da li i oni vrte očima, kao i ja, dok slušam njegov monolog, idealan
odabir za prijemni ispit za glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
I dok stojim u krugu sa Salkom, prečnika od 3 metra, priupitah ga,
da li mu je dosta. Salko, mrtav, hladan mi odgovori:"Moraš se uvijek
obezbijediti za sebe."
"Salko,
bolan Salko,
Ja konaka nemam..."
Ali, ima Salko, i konaka, i mirnog sna.
Baš kao što i moj, mladi prijatelj sada mirno spava i sanja o
boljoj budućnosti, o zemlji koja će cijeniti mlade, koja će mu dati šansu za
bolje obrazovanje, za posao. A kada se probudi, valjda će imati kredita na
mobitelu, da se javi.
Ne osvrćemo se na jutranji alarm, i uzaludno nam zvona zovone za
buđenje...
Salko je već odavno, poranio. Zoru i godine prevario. Spreman je da
se bori, jer valja obezbijediti sebe za sutra, za minimalno, deset godina.
Amela Topuz