petak, 3. siječnja 2014.

Kol'ko je sati?!



„Tačno je deset sati, nula minuta i nula sekundi,“ rekla bi gospođa, sekretarica na slušalicu, kada bih okrenula broj, 95. Sjećam se, poslije rata, kada su proradile telefonske linije, kao djetetu baš mi je bio merak da okrenem ove, dvije cifre na starom, narandžastom telefonu i da provjerim koliko je sati. Kofol, moj sat nikad nije bio tačan, pa sam morala često da provjeravam.


Tačno jeste deset sati, nula minuta i nula sekundi, pokazuje moj sat u uglu displeja na mobitelu. I nema potrebe da zovem gospođu, sekretaricu  da mi to saopšti. Čak šta više, nisam ni sigurna da li je broj 95, još uvijek broj, za tačno vrijeme. Mnogo se toga promijenilo, pa i brojevi...


Zovem svog prijatelja na telefon. Ne javlja se. Zovem ga i na kućni, ne javlja se. Šaljem poruku. Dolazi izvještaj, ali ne odgovara. Pretpostavljam da još uvijek spava, pa odlučih sačekati da se probudi i da mi se javi.


I tako dok sjedim, čekam da se moj prijatelj javi, svašta mi pada na pamet, pa i sevdalinka, koja počinje stihovima:

„Salko, bolan, Salko
Ja papuča nemam...“


Moj prijatelj, ne zove se Salko. Salko je zapravo dokaz da biti pametan, a bezobrazan, ipak dolazi s godinama. Ne živi Salko život od danas do sutra, niti mu je moto, živi kao da ti je svaki dan posljednji. Salko ima moto:“Zgrabi i uzmi sve što ti život pruža, i što ti treba, i što ti ne treba, i što možeš, a i što ne bi mogao, al' ipak možeš!“


Ne brine njega društvena zajednica, niti kako će ga raja prihvatiti, on je sa svojih, punih, mladalačkih šesdeset i pet godina, prihvatio samog sebe sa svojim i manama, i vrlinama, i borama, i sijedim vlasima. 


I nema veze što nije u trendu svoje raje, što nema iste hobije kao i oni. Salko ima sopstvenu viziju sebe za minimalno, deset godina. A to je, da se bori za glasove i da bude uvijek izabran! 


Nizat će Salko hvalospjeve o raznim, ratnim bitkama, o herojima, povlačeći paralelu onog i ovog rata. Vrlo dramatično spominjat će i one koji su svoje život dali za ovu kvazislobodu, i kvazidemokratiju.   

S obzirom, da se u mojoj vjeri vjeruje da mrtvi nisu umrli, pitam se samo, da li i oni vrte očima, kao i ja, dok slušam njegov monolog, idealan odabir za prijemni ispit za glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

I dok stojim u krugu sa Salkom, prečnika od 3 metra, priupitah ga, da li mu je dosta. Salko, mrtav, hladan mi odgovori:"Moraš se uvijek obezbijediti za sebe."


"Salko, bolan Salko,
Ja konaka nemam..."


Ali, ima Salko, i konaka, i mirnog sna. 

Baš kao što i moj, mladi prijatelj sada mirno spava i sanja o boljoj budućnosti, o zemlji koja će cijeniti mlade, koja će mu dati šansu za bolje obrazovanje, za posao. A kada se probudi, valjda će imati kredita na mobitelu, da se javi.

Ne osvrćemo se na jutranji alarm, i uzaludno nam zvona zovone za buđenje...

Salko je već odavno, poranio. Zoru i godine prevario. Spreman je da se bori, jer valja obezbijediti sebe za sutra, za minimalno, deset godina.



Amela Topuz
 
 
 


 
 
 
 
 
 

nedjelja, 24. studenoga 2013.

Recikliranje snova


Živmo normalno?! I globalno! Možemo sve reciklirati?! Možemo reciklirati plastične flaše. Možemo reciklirati plastične kese. Možemo reciklirati papir. A možemo li reciklirati bačene snove?!

Našla sam se na nekoj granici nerazumijevanja. Ne razumiju drugi mene, ne razumijem ni ja njih. Na mome pasošu nema vize da pređem ovu granicu, do tada moram da čekam...


Ali nekako u svim tim čekanjima koja su me uvijek činila hrabrijom znala sam jako zalupiti vrata! Nisam u svakoj igri pobjeđivala, ali sam se uvijek nadala da ću u narednoj izvući keca iz rukava, koji će me odvesti do pobjede. Vrag mi nikad nije dao mira da sjednim na jednom mjestu, ne, ja i kada sjedim moram da se klatim, da prebacujem nogu preko noge, igram se s prstima, jednostavno mora biti drugačije od uobičajnog.
Sjećam se jedne rečenice moje poznanice, upućene mojoj drugoj poznanici o meni:“Pusti ti nju, ona u filmovima živi.“
Ne znam iz kojeg sam filma „ispala“ i došla u ovu realnost. Ali, ako ćemo o kritici, trenutni likovi realnosti mi se nimalo ne sviđaju.

„Promijenio si se.“, rekoh mu.
„Nisam se promijenio“, odgovori drsko moj poznanik.
„Jesi!“ rekoh i ja pomalo drsko.
„Što sam se promijenio?!“ upita tiho.

Kad me pita što se promijenio, znam da se promijenio. I da je sam osjetio tu promjenu, ali da željno isčekuje i da neko drugi možda uvidi tu promjenu, ne bi li je zadržao ili ipak promijenio.
I nedajući mi vremena da dodam bilo šta, on dodade:„Ma nisam, ovakav sam ja...“

A onda na moj upućeni pogled ka njemu, reče:„Amela, meni je bitno da naplatim svoju platu, nemam ja vremena za snove.“

„Ostavio sam svoj san.“, reče sjetno.

Srijedom odvoze smeće. Njegovu vreću sna otvorio je slučajni prosijak, onda su jedno parče odnijeli gladni psi, lutalice, a potom je njegova vreća ubačena u zdrobilicu koja je zdrobila njegov san sa ostalim otpadom. Sada ga voze na deponiju, daleko od njega. Da li će ga neko pronaći? Da li će ga neko uzeti, ukrasti? Da li će ga neko prodati? A da li će ga on probati vratiti? Da li će ga ikad reciklirati?

Čini mi se da smo pogrešno skrenuli. Neko je okrenuo saobraćajni znak za skretanje na pogrešnu stranu. I gle čuda, niko od nas nije se ni našalio da upali žmigavac za neko drugo skretanje, nego baš na ono, gdje su svi pogrešno skrenuli. Idi uvijek gdje masa ide. Masa glumi da sve zna, a u stvari je u zabludi.

A onda mi svaki dan Google naslika na svojim slovima ime jednog velikana, rođenog na današnji dan. Majstora svog zanata, koji je pratio svoj san i umro sretan.



Ovako, mi čekamo da umremo da budemo sretni?!

Amela Topuz