Recikliranje snova

Živmo normalno?! I globalno! Možemo sve reciklirati?! Možemo reciklirati plastične flaše. Možemo reciklirati plastične kese. Možemo reciklirati papir. A možemo li reciklirati bačene snove?!

Našla sam se na nekoj granici nerazumijevanja. Ne razumiju drugi mene, ne razumijem ni ja njih. Na mome pasošu nema vize da pređem ovu granicu, do tada moram da čekam...

Ali nekako u svim tim čekanjima koja su me uvijek činila hrabrijom znala sam jako zalupiti vrata! Nisam u svakoj igri pobjeđivala, ali sam se uvijek nadala da ću u narednoj izvući keca iz rukava, koji će me odvesti do pobjede. Vrag mi nikad nije dao mira da sjednim na jednom mjestu, ne, ja i kada sjedim moram da se klatim, da prebacujem nogu preko noge, igram se s prstima, jednostavno mora biti drugačije od uobičajnog.

Sjećam se jedne rečenice moje poznanice, upućene mojoj drugoj poznanici o meni:“Pusti ti nju, ona u filmovima živi.“

Ne znam iz kojeg sam filma „ispala“ i došla u ovu realnost. Ali, ako ćemo o kritici, trenutni likovi realnosti mi se nimalo ne sviđaju.

„Promijenio si se.“, rekoh mu.

„Nisam se promijenio“, odgovori drsko moj poznanik.

„Jesi!“ rekoh i ja pomalo drsko.

„Što sam se promijenio?!“ upita tiho.

Kad me pita što se promijenio, znam da se promijenio. I da je sam osjetio tu promjenu, ali da željno isčekuje i da neko drugi možda uvidi tu promjenu, ne bi li je zadržao ili ipak promijenio.

I nedajući mi vremena da dodam bilo šta, on dodade:„Ma nisam, ovakav sam ja...“

A onda na moj upućeni pogled ka njemu, reče:„Amela, meni je bitno da naplatim svoju platu, nemam ja vremena za snove.“

„Ostavio sam svoj san.“, reče sjetno.

Srijedom odvoze smeće. Njegovu vreću sna otvorio je slučajni prosijak, onda su jedno parče odnijeli gladni psi, lutalice, a potom je njegova vreća ubačena u zdrobilicu koja je zdrobila njegov san sa ostalim otpadom. Sada ga voze na deponiju, daleko od njega. Da li će ga neko pronaći? Da li će ga neko uzeti, ukrasti? Da li će ga neko prodati? A da li će ga on probati vratiti? Da li će ga ikad reciklirati?

Čini mi se da smo pogrešno skrenuli. Neko je okrenuo saobraćajni znak za skretanje na pogrešnu stranu. I gle čuda, niko od nas nije se ni našalio da upali žmigavac za neko drugo skretanje, nego baš na ono, gdje su svi pogrešno skrenuli. Idi uvijek gdje masa ide. Masa glumi da sve zna, a u stvari je u zabludi.

A onda mi svaki dan Google naslika na svojim slovima ime jednog velikana, rođenog na današnji dan. Majstora svog zanata, koji je pratio svoj san i umro sretan.



Ovako, mi čekamo da umremo da budemo sretni?!

Amela Topuz

Naljuti se čovječe!

Prva društvena igra koju sam naučila, još kao dijete igrati, bila je „Ne ljuti se čovječe“. Sa mamom sam je često igrala. A igra je tekla ovako. Svaki put kada bi mama „pojela“ mog igrača, ja bih se naljutila na mamu, a svaki put kad bi mama pobjedila, ja bih plakala. Zatim bi me mama tješila koristeći naziv igre, „Ne ljuti se čovječe“. Dobro, bila sam dijete, pa i razumijem i tu ljutnju, a i te suze.

Međutim, prateći malo više političke igre naših dviju vodećih stranaka, sve više mi njihova igra liči na društvenu igru, „Ne ljuti se čovječe“. Pardon, zbog bolesno ambicioznih naših političara pomenutih stranaka, „Ne“ ispred glagola ljutiti, se ne vidi. Oni rječicu „Ne“, ne prepoznaju, ni umno, ni u rečenici. Pa se njihova igra zove, „Naljuti se čovječe“.

Ta igra se već dugo igra po živcima naših građanki i građana. I zeleni i crveni žele pobjedu. Preko šestorke, ovaj šestice na kocki. Preko autoputa 5c. Preko četiri gradske općine. Preko točlanog predsjedništva. Preko jedinica i dvica upisanih u njihove đačke knjižice.

I dok građani željno isčekuju da vide konačan ishod igre, kako bi, ili crveni, ili zeleni se latili posla, desi se ona krla. Ne vidi se tačno broj na kocki. Kocka nije fino pala. Izbori ponovo, pardon, bacanje ponovo. Šestica! Izlazi i četvrti zeleni na stazu, a ni ova trojica što su prije izašla nisu do kuće došli, a bogami ni do ispunjena cilja. Sada je red na crvene. Dvica! Jedan, dva i „pojede“ onog prvog zelenog. Slavlje, ovacije na strani crvenih. Samo jednom običnom dvicom uspjeli su zelenog da „smaknu“, a ni sami nisu ni blizu kuće. Koliko im samo dvica treba da bi došli do cilja?!

Zeleni ljuti. Kako su crveni mogli njihovog prvog igrača tako da „pojedu“ i to baš sad kad su četvoricu imali na stazi i kad su lagano mogli krenuti, i jedan, i drugi, i treći, i četvrti ka kući, a onda i da se posvete svoj misiji i viziji u potpunosti.

Crveni još uvijek pod utiscima što su smaknuli jednog zelenog, sa svojim jednim igračem na stazi jure ka kući. Ali, gle, proklete kocke?! Nikako da se okrene na šesticu. Već samo jedinicu pokazuje. Jedan! Jedan! Jedan! Jedinica do jednice, kao u dnevniku kod imena lošeg đaka. Ljute se sada i crveni. Crvene se od ljutine. Okrutne li igre druže Tito, što je ne zabrani dok si bio živ?!

Zeleni, pak pušu u kocku, uče sve sure koje znaju, ne bi li se šestica ukazala kao Hercegovcima Gospa, a zaboravili su da se Božije ime u kocki ne smije spominjati.

Kako ne bi građanke i građani morali gledati samo crvene i zelene, ubaciše se i plavi igrači. Bacaju kocku, ali nikako da se pojavi šestica, da makar jednog pijuna puste na stazu. Kocka kako god da se baci pokazuje svaki broj, ali šesticu nikako. Od očaja krenuše i suze. I to one krokodilske. Suza, suzu stiže. Bojim se da od zvuka toka suza, i građanke i građani, počnu plakati. Ali neka plaču, kao što kažu u narodu, manje će pišati.

Ja sam se kao dijete ljutila kada bih gubila u igri „Ne ljuti se čovječe“, zeleni i crveni političari se ljute kad gube pozicije u vlasti. Ja sam kao dijete plakala kada bi me mama pobijedila u igri „Ne ljuti se čovječe“, plava političarka na sjednici plače, jer nije ušla u gradsko vijeće.

Amela Topuz

Zabranjena ljubav

Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska su dvije lezbejke koje žive u Bosni i Hercegovini, i koje još od Dejtona 1995. godine, kriju svoju ljubav. U noći kad svi spavaju, dijele zagrljaje pokraj Vrbasa. Ljube se pokraj Neretve. I tiho šapuću pokraj obale rijeke Miljacke.

Sve prave ljubavi su tužne...kako to uvijek biva u stihovima sevdalinke, njihovoj ljubavi, dušman je stao na put. A dušmana danas na pretek ima.

Dušmani su danas i naši i njihovi.

I ovi i oni.

A i oni ostali.

Za ljubav nikad se ne pitaju oni koji se vole, nego uvijek neka druga, treća lica. Uvijek neko drugi treba ti da kaže koga ćeš i kako da voliš. Tako i za ove dvije žene, pitaju se drugi.

Tako bi neki najviše voljeli Federaciju za Zagreb da udaju. A Zagreb vala i nije neki frajer. Ne zna taj nikad čovjeka da nasmije. Ne bi on znao Federaciji ni vic smiješan da ispriča.

Tako bi neki najradije hteli Republiku Srpsku za Beograd da udaju. Beograd uvijek glumi lafca. Zna on i vic smiješan da ispriča, ali uvijek prostački sa psovkama.

Tako bi neki željeli Federaciju da utrpaju Istanbulu. Da, da onom brkatom Istanbulu. Pa zar njegove brkove da naša Federacija ljubi?!

Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska bi jedno malo, skromno opštinsko vjenčanje.

Bez da se okreće prase i pjevaju turbo folk pjesme.

Bez crkvenog vjenčanja.

Bez da se puštaju sirene iz auta i maše zelenim zastavama ispisane bijelim arapskim slovima.

A nakon vjenčanja, Federacija i Republika bi željele usvojiti maleno Brčko Distrikt i pružit mu ljubav i toplinu svoga doma.

Dijete Brčko Distrik je dijete koje je izgubilo roditelje u ratu. Trenutno živi u prokišnjavom sirotištu. Sanja kako će imati roditelje, neovisno koje boje, nacije, vjere. Sanja kako će ići u školu. Biti dobar đak. Upisati fakultet i naći dobar posao.

A ne kao sada,  kao što sirota djeca u Nedžarićima čiste šoferšajbe dijasporskih lizing automobila za mrki pogled, psovku, rijetko za 0,5 ili 1 KM.

I dok se Evropa drogira u jednom od najluksuznijih hotelskih barova, dok Amerika glumi maloljetnog delikventa po Bliskom Istoku, dok Rusija leži ispod stola pijana, a Kina u bolnici zbog trovanja psećijim mesom, u Bosni i Hercegovini postoje dvije žene, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska kojima ne daju da se vole...

Amela Topuz